Sve je bilo divno i krasno, tako pišu. Pune tribine, atmosfera odlična, Slovenci hvale organizaciju... Sve bi bilo super da nema tih silnih pohvala na račun organizacije, ali pisat će se i o tome, budite sigurni. Majku im njihovu, da mi je netko rekao da nešto takvo mogu doživjeti, rekla bih mu da je lud.
Dakle, za početak objašnjenje. Nas četvoro imali smo ulaz za Gold club. To je, kao, trebalo imati neke prednosti u odnosu na "obične smrtnike". Imali smo poseban šator, najavljena fina hrana, piće... Istina, mi ulaz nismo platili zahvaljujući sponzorima, ali tu su većinom bili ljudi koji su za dotični Gold club izdvojili 1500 kuna. Autobusi nisu išli sa Mihaljevca već su naše grupe kretale od hotela Panorama u Bistru, a tamo smo presjedali u kombije koji su nas vozili do staze. Tu se ne smijem osobito požaliti jer smo, unatoč koloni u kojoj smo se laganim koracima i promrzli kretali prema kombijima, relativno brzo bili gore. A da bi promet bio nesmetan, vjerojatno su angažirali sve kombije u Zagrebu i okolici, na tome im skidam kapu.
I sad si zamislite sljedeću situaciju. Dolazite do staze, tresete se ko list na vjetru i dolazite do, kakti, Gold šatora. Tamo su VIP ljudi, što bi moglo biti loše? E pa sve je bilo loše! Ako ste slučajno bili gladni, hrane se niste mogli dočepati, posebno ako ste došli oko 14 sati. Po svuda smeće do koljena, ljudi sjede na podu ili na T-mobilovim tronošcima poput nekakvih prosjaka. Gužva nemoguća, kao na Jakuševcu, instant se dobije masofobija. Položaj šatora je takav da je samo nekolicina onih oko šatora uspjela vidjeti barem dio cilja. Mi smo vidjeli svega komadić staze, bolje rečeno ništa! Još se nekako taj dojam može prežvakati, ali ono što se dogodilo u 15 sati, nikako! Doslovno su nas izbacili van iz šatora s objašnjenjem da ne poslužuju hranu dok traje utrka i da moraju sve pospremiti. U 16 sati će, kažu, otvoriti. Stajali smo i smrzavali se dok su oni unutra dofurali nekakve tamburaše i za njih desetak organizirali privatni party. Možete li si zamisliti kako je bilo onima koji su to platili 1500 kuna? Petnaest minuta prije nego što su obečali otvoriti šator, na ulazu se napravila takva gužva da sam se morala maknuti zbog straha od stampeda. Tako nešto još nikada nisam doživjela... Na kraju smo doslovno odustali od čekanja i pronašli kolege smještene u normalnom prostoru gdje je barem bilo hrane.
Odlazak sa Sljemena bio je neslavno finale Snježne kraljice. Krenuli smo među prvima i najprije nas uopće nisu puštali. Kao, čeka se vatromet... Jedva smo se nekako probili i došli do mjesta ukrcaja u kombije za Bistru. E tamo je nastala scena kakvu sam viđala samo u filmovima o transportu u koncentracione logore. Uopće nisu organizirali ljude, stavili nekakve rampe ili na neki drugi način formirali red, nego smo se svi zbili poput stoke na kružnom toku. Na svaki kombi su ljudi navaljivali toliko žestoko da su ih policajci morali micati. Ne pitajte kako smo se ukrcali - kolega me primio za ruku i doslovno povukao u kombi iz mase koja me stiskala... Svi eventualni pozitivni dojmovi vezani uz navijačku atmosferu su u potpunosti isparili.
Vratili smo se u Zagreb zeleni i puni dojmova - toliko puni da nas Sljeme sljedeće godine više neće vidjeti...
PS. Ovo mi nije običaj, ali moram pohvaliti promociju T-mobila, zaista su obavili odličan posao. Nisu dijelili gluposti od poklona, već smo dobili kape koje su zaista bile korisne (i jako potrebne). Dijelili su i već spomenute tronošce, žao mi je što nisam uzela jedan... Transport prema stazi je tekao bez zastoja, autobusi su kretali jedan za drugime i da nije bilo one svinjarije na povratku, riječ ne bih rekla...
PPS. Evo i malo fotkica
Kada smo izašli iz autobusa i krenuli prema stazi, dočekao nas je red sličan onima za Dan mrtvih na Mirogoju...
Kao što rekoh, u Gold šatoru je smeća bilo po svuda...
Ovo je sve od staze što smo, smrzavajući se ispred šatora, mogli vidjeti
Na atmosferu se ne mogu požaliti, tribine su bile krcate, a navijači sjajni
Tek smo za drugu trku uspjeli zauzeti bolju poziciju
Post je objavljen 07.01.2006. u 10:16 sati.