Marketing
"Ne diraj mi galeba!" :) N.T.
Vrijeme je da vam predstavim svog prijatelja MIKIJA!
Neki ga zovu i Neno i Nenos, ali ja sam ga nazvala odmah Mikijem jer mi je to tada bilo prvo palo na pamet, a cinio se kao drag decko, sto se na kraju (a mozda i na pocetku) ispostavilo istinitim… upoznali smo se ovog ljeta.. negdje pred kraj sezone, znaci pocetkom mjeseca rujna, on je dosao na ispomoc jer se moj hotel precijenio i primio vise od 1000 gostiju (ne, nisam fulala nulu!).. buduci da se i Zodiak (disco gdje je on radio cijelo ljeto) zatvarao bas tih dana, mome Mikiju je dobro dosao taj novi posao..
Uglavnom, cim je on dosao, moj je prvi komentar bio: «da bar radi kao sto izgleda!» i svi su prasnuli u smijeh.. kasnije su to mnogi povezali s nasim dobrim odnosom i zakljucili da mi se svidja, da ga barim, ma neke nebuloze.. ali znali su i da ja imam decka, pa su im sve zamisli tek upotpunile vrijeme dosade i stresa u priprostom drustvu personala Tamarisa (napokon i reklama mog hotela! koji je btw. na Lanterni – turisticko naselje blizu Tara i Vabrige)..
Miki je bio jedan od lijekova moje poslovne sezone jer sam imala toliko kriza, ljudi su bili strasno sebicni, bili smo na rubu iznemoglosti, Bi i ja smo cesto plakale, stalno smo ponavljale da se vise nikad necemo vratiti u tamaris itd.
A onda je dosao Miki – covjek s kojim sam se pocela smijati! Zafrkavali smo se vjecito, poceo je biti gust i taj nas naporni posao.. i kad smo se bolje upoznali, postali smo super frendovi.. karikirali smo nasu vezu u ocima drugih, pa smo poceli oslovljavati jedno drugo tipa «ljubavi moja jedina» i slicne fore.. ali sto je vrijeme odmicalo, to sam vise povjerenja imala u njega, imala sam feeling da mu mogu reci sve.. I.. postali smo krinka nekih novih «poslovnih» veza koje su se stvorile :)
20.og rujna bio je moj zadnji radni dan.. zapravo sam bila bas sjetna kad sam odlazila.. i pozdravljala sam se s njima jos danima nakon sto sam dokrajcila sezonu.. a 1. 10. bilo je vrijeme da krenem u zg! mnogi su obecali da ce doci ponekad, s curama iz istre se nalazim kad dodjem doma, pogotovo s Bi koja je takodjer ovog ljeta dobila status jedne od mojih najdrazih prijateljica.. i tako ja 1. 10. dodjem u zg, i javi mi Bi da je Miki dobio otkaz i da sutradan dolazi u zg trazit novi posao… i tako je ispalo da se nismo ni trebali pozdravljati jer smo se opet vidjeli nakon dva dana :) (trebam li reci da je jedini ispunio obecanje dolaska meni u posjet!?)
duboko smo, zatim, krocili u jesen.. ja sam bila prilicno zauzeta.. Mikiju se pojacala psorijaza – ona kozna bolest, kad bi me zvao u centar – ili mi se ne bi dalo, ili ne bih imala vremena, on nije nalazio posao, rijetko smo se vidjali.. a onda je pred kraj listopada on morao otici, imao je problema sa zdravstvenim osiguranjem a mora na terapije, nije mogao vise stanovati kod frenda (koliko god frend bio dobar), ponestalo mu para od ljeta itd., itd.
tek tada sam skuzila da sam mu trebala malo vise vremena posvecivat jer mi je poceo falit tek kad je otisao (naravno, to se uvijek tako dogodi).. i opet smo se (ali ovaj put zaozbiljno) rastali, on je otisao svome domu u medjimurje, ja sam ostala u metropoli! bacio je mobitel u zid i razbio ga (za jedne svadje sa starcima), nije dobio posao, nema zdravstveno, sa starcima je koma situacija, a o bolesti da ne pricam!
I tako, sad svaki put kad se cujem s njim, taj me razgovor skroz potrese jer je u prilicno nezavidnoj situaciji..
ali ovaj put je rekao da se vidimo jos istog mjeseca! Jer ce najvjerojatnije na terapiju u zagreb..
pa me razveselio!
MIKI, «ZIVIO TI MENI 100 GODINA»! Volim te puno!
Post je objavljen 05.01.2006. u 20:32 sati.