Ovdje u Čudozemlju čovjek jednostavno mora biti zauzet.
napokon sam dočekala ovaj trenutak...trenutak kad ću moći nešto zapisati.
Jučer i nije bilo tako strašno kao što sam mislila. Zapravo, čak sam upoznala tajne dijelove zemlje, kad smo išli kao velika obitelj do Zdenca Života gdje smo trebali spraviti mjesečev napitak.
Zdenac Života, kako ga mještani zovu je prilično bio udaljen od dvorca. Dijelio ga je čitav planinski lanac koji je bilo jedino moguće prijeći teleportiranjem.. A budući da mi još u školu ne učimo kako se služiti njome, morala sam se zajedno teleportirati s ostatkom moje odrasle obitelji... Bilo je prilično zabavno...Čak i prezabavno za obične dosadne dane u Čudozemlju... Mislim da sam možda upila dio akatancije koju su promrmljali netom prije teleportacije.
Na planini se otvorio veliki portal bljeskajući kao usijena zvijezda u mrkloj noći... Plinovi različitih boja kružili su vratima stvorenih na planini... Osjećala sam knedlu u grlu, ali čini se da to moje nasmijane rođake nije osobito zabrinjavalo. Kimnuli su nam i nasmješili se kao znak ohrabrenja. Primjetila sam da je moja godinu dana mlađa sestričina skrivećki obrisala znoj s čela i projurila u tunel svjetlosti za odraslima. Sljedila sam je...
Zdenac Života je jedna velika livada, koja je vjerujem inače zelena, no pod mrklom ljubičastom noći djeluje kao ugasla vatra, što daje dodanu čar i trunku sablasti i straha među nama. Mjesec je sjajio progurujući se kroz oblake što su se nagomilavali krijući zvijezdice na nebu. Na trenutak mi se učinilo da se mjesec nasmijao... Oh, krasno! Pa ovdje se svatko smije... Svi su tako veseli! Nisam ih još nikad uhvatila s tužnom grimasom, čak ni kad sam ih špijuirala... Dođe mi se vremena na vrijeme da ih testriram šamaranjem, pa da vidim jel` istina da oni u životu nikad nisu imali drugih emocija osim životnog optimizma i smijeha... a tako bi htjela da netko zaplače... zbog mene...
Pokušavala sam... Čitavih mjesec dana koliko sam ovdje tlačim svoje mlađe rođake. Pobjeđujem ih u letaču, s vremena na vrijeme počupam za krila ili izvedem čaroliju kletve... Ništa. Apsolutno ništa. Na trenutak se čini kao da će zaplakati, ali onda me samo veselo pogledaju u oči i kažu: Wow, gdje si naučila tako dobro ciljati?
Ludim. Ludim!
Mjesec me podsjetio na trenutke s Marcom. Što li sad radi? Popušta li ljubavna čarolija pod okriljem ljubavi prema Anastaziji? Nemoguće. Čarolija je jaka. Bar je tako rekla baka. Kaže da svaka čarolija što se izvede u Čudozemlju ima duplo jači učinak izvan njega. To bi trebalo govoriti nešto, zar ne?
Sjećam se da dan uoči mog odlaska ovdje Marc me zapitao kamo to točno idem.
- U Čudozemlje. Tamo imam pretke. - rekla samo zvučeći očajno.
- U čudozemlje? Potječeš odatle? - izgledao je začuđeno dok mi je milovao kosu i gledao polumjesec. - Ja sam mislio da...ovaj...ljudi su tamo...dobri?
Zaprepastila sam se. što je želio reći? Da ja nisam dobra? Da mu je čudno kako to ja potičem iz najhvaljenijeg mjesta na svijetu?
Sigurno se ne bi začudio kad bi mu Anastazia rekla da potiče odavde. Sigurno bih rekao: da, i mislio sam to. Ti si tako dobra!
Ha! Dobra! Baš!
Uglavnom, mjesečev napitak se spravlja vrlo jednostavno. U veliki kotlić doda se voda s izvora rijeke Wonder, promiješa se sokom od đumbira i isjeckanim ružinim laticama. To se se sve miješa tri puta govoreći (nemojte zaspati!): Mjeseče, blagoslovi ovaj napitak koji si prvi put blagoslovio u II. stoljeću kad se pojavljuju prvi Trevioni kojima podaruješ veliku moć da upravljaju prirodom, našom najvećom majkom...
Ono dalje nisam zapamtila, jer mi se to zbilja čini nepotrebnim, dosadnim... Da je mjesec ljudsko biće vjerovatno bi nam pokazao srednji prst...ili bi zaspao... Jer ja sam došla u veliko iskušenje da to napravim.
Doris, moja baka, obletjela je svojim malim krilima dvaput oko kotlića i prva kušala napitak: - Izvrstan je! - reče ožareno i dade ostatku da proba. Ja sam kao i uvijek došla zadnja. Napitak je zbilja ukusan! Poželjela sam da u njemu ima alkohola pa da se svi napijemo...ali nisam takve sreće...osjetila sam samo jedan čudan, ali ugodan osjećaj u svojoj utrobi.
Sad žalim što sam ga probala jer mi se čini da taj čudnovati napitak povećava moju neugašenu nostalgiju za domom...za Marcom... Možda je onaj glupi ljubavni napitak popustio i Anastazia mu se konačno mogla obgrliti oko vrata... Ne želim uopće razmišljati o tome... Jer to nije istina. Ne može biti. Još sam tjedan dana i napokon ću vidjeti Marca... Još SAMO tjedan dana!
Post je objavljen 05.01.2006. u 19:37 sati.