večeras sam gledao teve.
kakva originalna prva rečenica posta?! kakva nevjerojatna svršena radnja?! jebate…
prvi odlomak je gotov. ili se to naziva ulomkom. ne znam više, ali znam da ono „jebate“ u gore što-već-čemu nije beštima već stilska figura. neću sad napisati rečenicu tipa „sigurno se pitate kakova stilska figura“, jerbo mi to u mojem pristupu građenja priče oduzima potrebnu inspiraciju. ono gore navedeno „jebate“ je stilska figura apstraktnog karaktera koja u ovoj situaciji glumi interpunkcijski znak - točku. drugim riječima to je jedan stil koji ima figuru kameleona.
zašto ovo pišem skužit ćete možda na kraju teksta. ovo „možda“ iz prethodne rečenice pišem jerbo već sad znam što će koja spodoba i kako komentirati nakon što (ne)pročita ovaj post u cijelosti. al jebat ga mogu sad.
za početak htio bih reći da ovo „jebate“ svaki put ne predstavlja točku, što se moglo i zaključiti s obzirom na broj dosad upotrijebljenih točaka.
ja to „jebate“ doživljavam kao neophodno jezično bogatstvo. ono, jebeš jezik koji beštimu ne pozna.
beštimati ne znači nužno nekoga vrijeđati. beštima na pravom mjestu daje tekstu jednu novu dozu čitkosti, zanimljivosti… takav tekst odiše nečim… jebenim…
jednu stvar da na početku naglasim; ne odobravam beštimanje samo radi beštimanja kao aerobika jezika kao mesnate izrasline u usnoj šupljini!
…
ako želite malo dublje ući u problematiku glagola „jebanje“ toplo preporučam da zavirite u moju arhivu i pročitate post pod nazivom jezične nedoumice.
…
ako recimo čitam knjigu; što je toliko loše ako u knjizi pronađem poneku beštimu?! jasno, pod knjigom ovdje podrazumijevam literarna ostvarenja kojekakvih wannabe pisaca, pa i onih drugih koji u svojoj suštini i jesu pisci.
ako pisac stvara fabulu na račun beštimi onda mi je to u kurcu. to nije pisac nego seljačina. mislim, jel on tu došao pizdit ili pisat nešto. no ne vidim ništa loše u tome da protagonist piščeve knjige u svojim dijalozima (ponekad i monolozima; ovisno o tipu knjige) beštima. puno je lakše i uvjerljivije stvoriti sliku u glavi takvim nazovimo bezobraznim tekstom nego čitajući neki tamo viktorijanski hrvatski.
jasno, neke knjige bi si mogle dopustiti beštime kao književni izričaj, no neke naravno ne.
kurac je anu karenjinu onaj jadnik obljubio. izjeba ju je ko stoku dok joj oči nisu ispale.
…
da sad ne ispadne da sam se nešto urotio protiv knjiga, jer stvarno nisam, objasnit ću vam ako mi dopustite zašto sam napisao ovaj post.
post naime kao i svaki moj drugi poduži post započme u jednom tonu, a završi u skroz drugom ponekad totalno neželjenom smjeru. ovaj post nije edukacijskog tipa, jerbo čisto sumnjam da je vama, mojim čitateljima, potrebno išta više edukacije no što je posjedujete. ovaj post je nastao poradi samo jednog objekta radnje. televizora.
da, cijeli ovaj post je mogao samo glasiti:
„večeras sam gledao teve.“.
ništa drugo, ali aspolutno ništa drugo ne bi trebalo nadodati. post kao takav, kao samo ta jedna rečenica stoji čvrsto, smisleno i odlučno. no, kad sam već izdvojio ovo malo kreativnosti što čuči u meni vrijedilo je to nekako i zabilježiti, obilježiti, pa čak pritom u svemu tome i pretjerati.
…
ako bacim oko na razlog koji me muči i koji je uzrokovao ovu lavinu slova onda bi se sve moglo svesti na jednu parolu „mrzim kretene!“. no opet, koji sam ja kurac na ovome svijetu da mogu govoriti tko je kreten, a tko ne?