Pregled posta

Steve McQueen, ili kako biti heroj u ova šugava vremena

Neki dan u najidealnijem mogućem terminu,na Silvestrovo, film «Veliki bijeg» sa Steve McQueenom. Hvala nekom nostalgičnom na Htvu na sretno izabranom terminu, svaka čast bučnim premijerama koji neki očekuju u ove dane, ali meni ne paše ništa kao stari favoriti, pogotovo ratni filmovi iz tog doba koje sam gledao još kao klinac i upijao svaki detalj. Filmovi poput "Velikog bijega" "Dvanaest žigosanih" "Orlovskog gnijezda" i sl. koje sam zavolio još kao davno, a koje je u to vriijeme državna televezija često davala, naravno i zato što su bili ideološki ispravni. Osim toga trebalo je malo napraviti ravnotežu, uz ruske spektakle od par sati poput "Moskva suzama ne vjeruje", i domaćih sedam filmovanih ofanziva u kojima su drmali Bata i Boris, Burton I Bynner(a bila je i ona osma Ćopićeva), trebalo je nam dati malo i anglosaksonski uvid u stvari. Ipak smo bili nesvrstani zar ne, a Tito je volio Hollywood. Ali tu zapravo nije ni moglo biti ništa sporno, svijet je tad bio vrlo jednostavno mjesto, Nijemci su bili zla bagra u crnim uniformama, a heroji su spašavali svijet od tog taloga. No povijesni talog je tu zapravo promijenio vrlo malo, nacisti JESU bili bagra bez premca(to što nisu svi nijemci bili naciji je zapravo, toliko malo promijenilo na stvari), jedino smo u međuvremenu saznali možda da dobri momci nisu uvijek bilo tako dobri. Doduše, to nije nimalo naštetilo suštini ovih filmova, uostalom ako ćemo baš iskreno, drugi svjetski rat je kao malo kad u povijesti jasno definirao koju stranu moraš izabrati, pa čak i kao klinac rođen godinama kasnije, ispred ekrana. Naravno, možda neko misli drugačije, ali ja se ne želim družiti s takvima, za mene će nacist uvijek biti loš čovjek u besprijekornoj uniformi, a nacizam crna ideologija koja iz toga izvire i basta. Vratimo se filmu. "Veliki bijeg" nisam gledao barem dvadesetak godina, i prepričavajući burazu o čemu se okvirno radi, kao iz topa izvalim "Uspjela su trojica". Čak sam zapamtio da je uspio pobjeći Charles Bronson(u ulozi klaustrofobičnog Poljaka,koji je glavni kopač tunela!!!) s još jednim likom,veslajući cijelo vrijeme i na kraju ukrcavši se na brod koji ide u Švedsku , te Coburn koji se dokopa francusko-španjolske granice. No da ukratko ispričam radnju..iz nacističkog logora negdje u Francuskoj, u kojem su smješteni zarobljeni američki i engleski zrakoplovni oficiri, a koji je poznat po čestim individualnim pokušajima bijega, u kojima prednjači čika McQueen, jedan od zarobljenih oficira organizira "Great escape", kako bi napravio sveopću uzbunu u švapskim redovima. Cilj mu je da pobjegne 250 ljudi, i većinu filma, na vrlo zabavan i briljantno režiran način gledamo kako teku pripreme za bijeg. Na kraju iskopaju prekratak tunel, što ih košta toga da od njih 250 pobjegene 76, od kojih ih ulove sve osim te trojice, a pedesetoricu od njih streljaju. Iako je film djelomično snimljen po istinitom događaju, zamišljam ovaj kraj u suvremenom filmu, pogotovo visokobudžetnom. Gotovo nemoguće, ispalo bi gotovo subverzivno, pobogu zbog čega vrijedi riskirati i na kraju žrtvovati živote tolikih ljudi da bi na kraju pobjegla samo trojica. Kako reče jedan od bjegunaca na kraju filma «pa uspjeli smo uzbunili smo ih, zar ne?». Jest , Spileberg nam je u "Spašavajući vojnika Ryana" pokušao postaviti sličnu pitanje i dilemu, ali mu je odgovor, iako mu je dobar dio filma virtuozno režiran, nekako ostao izgubljen u domoljubnoj patetici. Ono što je sjajno kod Velikog bijega je što nijednog trenutka ne razmišljaš da li je vrijedilo, iako su ga oni sami to pitanje u pravom životu sigurno postavljali. Jest sulud plan, ali što bi se drugo moglo iz naci logora nego bježati, kvragu? No "Veliki bijeg" uopće nije jednosmjeran, naime njemački zapovijednik logora je oficir Luftwafe, koja je od svih jedinica Wermachta, kako kažu knjige, bile najmanje sklona Hitleru, i zapravo cijelo vrijeme se nateže s gestapovcima. Te na kraju zapravo uspostavi odnos s logorašima međusobnog poštovanja, iako ga gestapovci naravno maknu zbog tog bijega.

Ono što meni osobno daje posebnu draž je naravno pojava Steve McQueena.

Nisam se nikad previše identificirao s glumcima u životu, niti sam naročito želio da budem neka cool faca(jebem ti izraz, nekako mi ne paše uz ove stare glumce), ali ta ćuba iskrivljena nosa je bio i ostao moj omiljeni glumac. Možda baš zbog te face poštenjačine, možda zbog onog osjećaja koji imaš kao klinac da ćeš kad budeš veliki baš ti tako postupati u nekim situacijama u životu(vrlo bi rado da i sada postupam, ali naravno životni pragamatizam nas nauči drugim tehnikama), a možda zato što sam poslije i saznao kolike je količine whiskeya čovjek strpao u sebe, te način na koji je živio. Dobro Keith Moon je bio još luđi od njega,ali to je već duga priča(paradirao je McQueenovom imanju u naci uniformi). Zapravo, meni je osobno samo još Bogart imao tu karizmu, ružnjikavog muškarca, koji cijelo vrijeme gunđa i loče, i donosi odluke koje idu na štetu njih samih, ali spašavaju druge. Slično kao i Velikom bijegu McQueen ima individualni paln za bijeg, koji bi vjerojatno uspio, a iako je cijelo vrijeme prgav i ironičan, ipak ga na kraju zajebe i žrtvuje se kako bi nacrtao plan okolice logora, koji će olakšati drugovima bijeg.

Herojstvo? Ne znam, kao klince učili su nas da je postojalo, a nekako smo najviše vjerovali da ono dođe do izražaja kad se brane prave vrijednosti, a tu se već vraćamo na priču o ratu, onom velikom, a vrlo vjerojatno i svim drugima. Rat izvuče ono najbolje i najgore iz čovjeka, iako bi više volio da sam to naučio samo na filmu, nego nažalost ponešto i uživo. Da naučio sam puno u međuvremenu, o tome kako stvari nikad nisu crno bijele, ali who cares ta jednostavna slika dobrih momaka koji gambaju iz šugavog logora, barem tri sata trajanja filma me i dalje drži u napetosti, kao da gledam prvi put, bez obzira što znam da će se izvući samo ta trojica. Poslije filma par puta upitao sam se koja bi me to sad situacija, mogla naučiti da tako decidirano utvrdim na kojoj sam strani i još se dobro zabavim? Nekako sam deficitiran s herojima, čak i onim filmskim, a od McQueena , koji je umro kad sam imao 9 godina, nije se pojavio nijedan lik za kojeg bi možda samo na sekundu pomislilo da bih htio riješavati stvari na njegov način. Vjerojatno svijet više nije tako jednostavno mjesto, pa čak ni u običnim ratnim filmovima. We could be a Heroes for just one day kaže ona legendarna Bowiejeva pjesma. Da i nadodao bi Štulić "Čeka se neka zgodna prilika".

P.S. Svojedobno sam gledao neki dokumentarac o povijesti filma u kojima Mickey Rooney , koji je bio glumačka dječja zvijezda dvadesetih i tridesetih, govori o svom djetinjstvu i kako je očaran odlazao gledati zvijezde nijemog filma. Kad ih nabroji, na trenutak zastane i onda s tugom u glasu kaže "They all gone, they all gone". Gledajući Veliki bijeg pomislio sam na te silne momke koji su mi bili omiljeni glumci kao klincu - Stve McQueen, James Coburn, Charles Bronson, Donald Pleasence, James Garner.

They all gone. They all gone.


Post je objavljen 04.01.2006. u 22:44 sati.