Kako bismo upoznali sebe i prihvatili svoj vlastiti, jedinstveni životni put, i drugi nas moraju upoznati i prihvatiti onakve kakvi jesmo.Mi ne možemo provoditi duhovni život u tajnosti. Ne možemo svoj put u slobodu, u istinsku slobodu, pronaći u izolaciji. Tišina bez razgovora je isto tako opasna kao i osamljenost bez zajedništva. To dvoje mora ići zajedno.
Nije lako govoriti o svojemu kaležu i o onomu što se u njemu nalazi. Za to su potrebne velika hrabrost i vježba, jer kao što želimo izbjeći tišinu da bismo izbjegli suočavanje sa samim sobom, isto tako želimo izbjeći razgovor o unutarnjem životu da bi izbjegli suočavanje s drugima.
Time ne želimo reći da bi svaki čovjek kojega poznajemo ili susretnemo trebao čuti što se nalazi u našemu kaležu. Naprotiv, bilo bi netaktično i nerazumno, dapače opasno, da ljudima u koje se ne možemo pouzdati, niti u njih možemo imati povjerenja, priopćujemo svoje najunutarnjije misli. To ne bi stvaralo zajedništvo nego bi dovodilo do međusobne neugodnosti i produbljivalo našu krivnju i sramotu. Ono što je nama potrebno jesu dobri, suosjećajni prijatelji, kojima možemo otvoriti svje srce. Takvi nas prijatelji mogu osloboditi zakočenosti koju skrivanje i tajnovitost izazivaju u nama. Oni nam mogu postati sigurno mjesto na kojemu možemo izreći svoju unutarnju bol i svoju najdublju radost, svojom nas ljubavlju mogu dovesti do uočavanja sa samima sobom i tako nas potaknuti na veću duhovnu zrelost.
(Henry J.M. Nouwen)
Post je objavljen 04.01.2006. u 16:48 sati.