Bilo je komentara, u božićno doba, o poslanici kardinala Bozanića, koji je govorio protiv "neoliberalizma". Slično je govorio i predsjedik Mesić, koji je više puta za svojeg mandata govorio na tu temu, uz često izrugivanje libertarijanaca iz Zornjaka, onog lista koji, gle čuda, odnedavno ima i mrežno sjedište, pa su se time hvalili kao čudom neviđenim. Valjda su bili ponukani time što sam im se jednom
narugao da su neozbiljni, jer ne znaju što je internet. :)
Oni su se Stipi Mesiću podrugivali i zamjerali mu što kritizira ultraliberalnu verziju kapitalizma, pa ga recimo uspoređivali sa predjednikom Venezuele (usput, sve više ljevičara dolazi na vlast u Latinskoj Americi!), velikim neprijateljem SAD. A i sada se čude, vrijeđaju (ali manje ismijavaju, jer su bojažljivi kao i svi tih ideja) kada sa sličnih pozicija socijalnu kritiku suvremenog kapitalizma izriču crkveni ljudi, kao da su svi odjednom postali marksisti i komunisti.
Pa je i sam papa Benedikt XVI pozvao u svojoj božićnoj poruci na "izgradnj novoga svjetskog poretka utemeljenog na pravednim etičkim i ekonomskim odnosima".
Nešto stariji ljudi, koji su bili zainteresirani za socijalna i ekonomska pitanja međunarodni odnosa u ono doba "komunističkog mraka", neminovno će se sjetiti tadašnje sintagme "Novi međunarodni ekonomski poretak", koja je bila vrlo popularna u Pokretu nesvrstanih, a znatan prilog razradi teorije tog novog poretka dali su jugoslavenski ekonomisti.
A nisu ni Mesić ni papa ni recimo bivši predsjednik Slovenije Milan Kučan itd. rekli ništa neobično što i mnogi umjereni političari i druge javne osobe u Europi ne govore, kao i poznati ekonomisti. Zemlje zapadne Europe listom na ovaj ili onan način odbijaju američki model i imaju veći stupanj državnog utjecaja u ekonomiji, i veći stupanj svjesne brige o socijalnim pitanjima. Jedan poznati ekonomist govori o "rajnskom modelu", nasuprot "američkom", ističući prvenstveno veliki ekonomski uspjeh SR Njemačke, čiji sustav, recimo, uključuje radničko suupravljanje kao normalnu stvar (a to je uvedeno pod demokršćaninom Adenauerom).
Razlika u dominantnim ekonomskim ideologijama SAD i Europe ipak je lako shvatljiva na temelju materijalnog interesa, marksistički dakle.
Pri čemu treba imati uvidi, kada govorimo o "interesu SAD" i "interesu Europe" riječ je zapravo o interesu raznih frakcija globalnog kapitala.
SAD imaju mnoge prirodne prednosti pred drugima u svijetu, i mnoge stečene prednosti na temelju povoljnih povijesnih uvjeta (npr. osobiti položaj dolara kao svjetske valute), pa im onda na međunarodnom planu odgovara otvorena borba.
Ako se recimo sukobe dva muškarca, jedan je mišićav i ima 90 kila, drugi je 20 kila lakši, pa se hoće potući, ovaj prvi će inzistirati na "fer borbi" i pozivati se na uzvišene principe pravedosti, koje fer borba donosi.
A onaj slabiji zna da može pobijediti samo ako se posluži raznim trikovima koji će onemogućiti jačega da upotrijebi svu svoju snagu. Pa se onda zalaže za razne vrste "protekcionizma".
Tako, dakle, postoji i pragmatični interes da se naglašava vrijednost solidarnosti i na međunarodnom planu.
Ne, nisu bivši disidenti poput Mesića ili Vaclava Havela, i antikomunisti kao kardinal i papa, iznenada postali komunisti. Ali ovaj svijet, jednostavno, treba neku alternativu danas razularenom "liberalnom" kapitalizmu. Danas alternative nema. Mnogi se trude da ju razrade.
Usput, o terminologiji: libertarijanci su zastupnici apsolutne slobode tržišta, radikalniji od tradicionalnih liberala, koji su pristali na neke kompromise sa socijalnom brigom od strane države. Termin je nastao 1980-ih godina. Treba ih razlikovati od "libertera", što je termin koji je za sebe koristio i Milton Friedman, zastupnik otvorenog tržišta, ali uobičajeno se odnosi na ljude bliske anarnizmu, kao što je Noam Chomsky, koji su žestoki kritičari tržišne privrede.
Liberala pak ima raznih: ekonosmi liberali inzistiraju na slobodi trgovanja, i bliži su političkoj desnici; politički liberali inzistiraju na slobodi jedinke u privatnom ćivotu, i bliži su političkoj ljevici jer npr. često prihvaćaju da su su državne mjere potrebne da bi se ljudi oslobodili siromaštva.
Papa Benedikt XVI, naravno, nije liberal, dapače. On je konzervativac, kao i njegov pretodnik, što je jasno dao na znanje nedavno, govoreći o nasljeđu II. vatikanskog koncila. Ivan Pavao II je sebi kao jedan od prvih zadataka bio zadao suzbijanje "teologije oslobođenja" u Latinskoj Americi (u čemu je imao uspjeha, ali ne do kraja).
Komunizam je mrtav.
Ali uskrsava.
Post je objavljen 04.01.2006. u 16:16 sati.