Ovo je početak.
Blog.
Jedini kojemu mogu reći svoje tajne.
Trenutno se nalazim u dvorcu čarobnjaka Treviona. On mi je neki daleki rođak, a roditelji su me uz naporno nagovaranje na kraju prislili da dođem u njihov savršeni dvorac.
Upravo sjedim na ružičastom krevetu s baldahinom i gledam u lijevi kutak sobe. Sve je popločeno svijetlim kamenjem s hladnim odsjajem. Tako je bijelo, poput snjega zimi...odsjaj me osljepljuje.
Sve je u redu dok ne dođu moji naporni rođaci koji će me vući za krila i tražiti da s njima igram letača, popularne igre ovdje u Čudozemlju. Ovdje mi se uopće ne sviđa...Toliko priče o tome da ovdje možeš naći unutranji mir, su ipak samo - obične priče. mene naprotiv nervira svo ovo zelenilo, tako savršeno, s ljubaznim licima i gospođama s krupnim očima i malim svjetlucavim krilima. Svi su tako naprosto...SAVRŠENI...A to tako mrzim! Mrzim kad je svijet kreiran po nečijoj mašti, kreiran da bude ugodan svačijem oku...Baš kao ovo Čudozemlje. Čula sam da ga je moj tzv. rođak Trevion Alavador izmislio. On je bio izuzetno moćan čarobnjak, bar tako kažu... Mene iskreno ne zanima tko je bio i mrzim sve te nostalgične priče o njemu i ushićene žene koje s oduševljenje pričaju o Alavadoru s pokojom suzom u oku. Ah...tako su odvratni! Da je po mom, svi bi živjeli u tamnom prostoru omeđenom nevidljivim zidom koji je zapravo jedan portal prema drugom kraju i vremenu... Svi bi se mogli teleportirati gdje žele i kad žele...Ah...Kad bi ja imala moć Treviona Alavadora... Da je živ... Zapravo, to nemam pojma...ah...sad žalim što sam pobjegla pred one žene koje su me uhvatila da pričaju o njemu. Čini mi se da su natuknule da je jož živ, ali da živi daleko odavde, možda čak na drugoj planeti... Sve to liči na neku legendu...na jedan običan mit... ne želim im vjerovati..ne vjerujem ja običnim vilama iz Čudozemlja. Ma jedva čekam da praznici završe da se mogu vratiti u Neverending...moj najdraži grad...moj rodni grad... tako mi nedostaje! Tamo je sve dopušteno...čak i tuga i mrski pogledi, na koje ovdje nisam naišla... i svaki put kad im namećem svoj bijes i tužan izraz lica, kao da me ne žele pogledati...ne žele vjerovati...ovdje su svi tako sretni, tako bezbrižni, svi se vole... a ja ne volim nikoga... osim Neverending, svoju školu za čarobnjake i Marca...o da...njega volim....i tako mi nedotaje...
Upravo gledam zvijezdu koju mi je poklonio kad sam odlazila iz Neverendinga... zvijezda zasjaji svaki put kad pomisli na mene...upravo je zablinkala nekoliko puta i ugasila se...čini se da joj moći izbljeđuju... Marc i nije neki bogataš pa kupuje u skromnim trgovina čarobnih stvari! Ali to nije važno...jer ja znam da on misli na mene...jer sam ga začarala da misli na mene....
Oh...da... toliko sam se cijelu godinu trudila da ga uzmem od one vile Anastacie, u koju je bio tako zaljubljen... i pri zadnje posjetu Čudozemlju, baka Doris me naučila spravljati ljubavni napitak...I tad sam ga dala Marcu....i sad smo tako sretni...
Uredit ću ovaj blog tijekom ovih dana...sad baš nemam vremena...moram pomoći stricu i baki spravljati mjesečev napitak koji se tradicionalno pravi svakog 4. siječnja... Ah, zašto baš danas mora biti...danas....?
Post je objavljen 04.01.2006. u 15:49 sati.