Bojan i ja se vozimo glavnom cestom u njegovom Audi – A6 i iznenada po tko zna koji put skrenemo u neku meni nepoznatu sporednu ulicu . To se ponavljalo uvijek kad smo bili zajedno na tom putovanju . Tu malu neuglednu ulicu pamtim po drvoredu starijih visokih borova i malom zapuštenom kiosku za koji nikad nisam mogao shvatiti da li još uvijek radi ili je davno napušten, tako je i izgledao. Na kratko bi se zaustavili i Bojan bi sjetno nakon par minuta tišine rekao : Tu sam uvijek kupovao najpovoljnije i najbolje drvene olovke u državi. Zatim bi krenuli dalje vrativši se na glavnu cestu. I što je tu interesantno ?
Ovaj put , ove noći kiosk je bio otvoren i prodavač se nazirao iza zamagljenog ili prljavog mat stakla. Bojan je već ritualno zaustavio svoj A6 , žurno izašao i uskoro se vratio noseći tri
velike kutije drvenih olovaka, te radosno i ponosno mi se obratio : Gledaj koliko ih je, a samo dvadeset lipa komad ! Kupio je tridesetak.
U našem naselju u našoj maloj knjižnici događala se nekakva promocija, ona se razlikovala od mnogih prije nje po prisustvovanju visokih vladinih dužnosnika.
Nakon stereotipnog predstavljanja nekog projekta meni je dodijeljena dužnost da predsjednika vlade i njegova dva prisutna ministra sa ostatkom uvaženih gostiju odvedem u
prostorije privatnog poduzeća ARBUR, koje je djelovalo na meni nepoznatoj adresi u našem naselju. Bio sam zbunjen jer nitko nije znao gdje je ta lokacija, broj na kojem je prijavljeno to poduzeće u toj ulici ne postoji. Nisam se mogao zamarati istragom koja bi dala odgovore tko je kriv, morao sam improvizirati.
Bez puno razmišljanja odluka je pala , odvest ću ih do prodajnog salona teretnih automobila
u mojoj zgradi koja se nalazila oko tristo metara udaljena od knjižnice.
Premijer i ja , a ostali za nama, popeli smo se na nasip i lagano hodajući, pokraj slučajnih šetača pasa, uputili smo se u odredište za koje sam samo ja znao. Vani je bio lijep prohladan sunčani dan, mnogi su bili zbunjeni ali nitko ništa nije pitao, svi su nas slijedili.
U prodajnom salonu mog poznanika, koji je izgledao europski, radili su samo tri radnika njegov sin i kćerka, te njen muž. Oni nisu imali pojma da ću navratiti , pogotovo ne sa tolikom i tako uglednom pratnjom. Mi smo lagano gazili travu zelene površine malog i mladog parka Vladimirovac uz sami nasip, a prozori zgrade su s polako punili stanarima koji se iznenađeno promatrali čudnovatu skupinu koja je prolazila uz njihovu zgradu .
Tada je počelo vrijeme velike improvizacije, svi su glumili da znaju što se događa, svi su govorili kako im je drago. Duboko u sebi kod svih prisutnih kiptila je ljutnja svih na sve.
Premijer je bio snalažljiv poput ribe u vodi , ničim nije pokazivao da to što se događa nije dio protokola, stisnuvši ruku domaćinima duhovito je prokomentirao: Da li ste znali da na kreolskom Arbur znači More ??? Svi su bili zbunjeni, ali su se usiljeno smješkali. Kako Vi kažete premijeru, kako vi kažete.
Za divno čudo sve je išlo kao podmazano, sve je ispadalo mnogo bolje nego si je itko od učesnika te sveopće zbrke mogao i zamisliti. Kako se približavao kraj realizacije druženja svih sa svima iz različitih razloga, a sunce je lagano zašlo iza obližnjeg gorja i došao je trenutak rastanka.
Dakle svi su bili zadovoljni , jer su iz realiziranog druženja koje je svatko drugačije zamišljao, dobili mnogo više nego je itko mogao u bilo kakvom planiranju pretpostaviti.
No ja sam se osjećao krivim jer to nije bilo ono što je dogovoreno, to je bila vješta improvizacija koja je slučajno ispala dobro za sve. Moglo je krenuti sve po zlu , moglo je završiti loše po premijera i vladine ministre, a ozbiljna vlast si ne može i ne smije priuštiti takav luksuz improvizacije. Bio sam odgovoran i očekivao sam poziv iz ureda predsjednika, očekivao sam primjeren ukor. Zaslužio sam da budem kažnjen, i ta činjenica mi nije dala mira. Počeo sam razmišljati o planu za iskupljenje. Ideja dovoljno teška da skrene pozornost svih članova užeg kabineta je sijevnula poput munje iz plavog ,vedrog, ljetnog neba.
Osnujete projektni tim i krenite i realizaciju nekrofilskog turističkog pokreta. Konačno, kultura smrti je duboko usađena u svijest naših ljudi , i tu bismo bili najbolji pri realizaciji tog projekta. Projekt je već svojim nazivom zagolicao premjera a pogotovo njegovu ministricu turizma. Tražio je objašnjenje. A ono bi ukratko glasilo : Na tisuću otoka našeg mora, planski graditi velebna groblja, samo za turistički interesantne, te one koji su spremni debelo platiti za svoju elitnu grobnu poziciju. Pješčani otok samo za pjesnike, pusti kamenjak za slikare, egzotični za političare, tako planski izgrađeno od najboljih svjetskih arhitekata specijaliziranih za velebna zdanja zadnjih počivališta, pa zatim organizirani obilazak i kratki boravak na grobu dragih osoba za svakog pojedinca (turistu) pa i cijelu njegovu obitelj ,u apsolutnom miru i tišini . U neposrednoj blizini groblja izgraditi apartmanska naselja za posjetioce tih veličanstvenih počivališta velikih ljudi. Slogan bi glasio : Mi smo vaša mala zemlja za vaš veliki pogreb ili odmorite svoje kosti i dušu u našem zemaljskom raju. Ako mislite da su to gluposti sjetite se da je ideja stara, isprobana i funkcionira. Tražite dokaz , on se nalazi u Egiptu i zove se Keopsova piramida.
- KRAJ -
Post je objavljen 04.01.2006. u 14:59 sati.