Eh, najdraži moji, iznenadile su me vaše reakcije na moj prošli post!
Uvijek kad postam igram jednu igru sa samim sobom i pogađam kako će tko odgovoriti. Mislim da sam u prošlom postu imao najviše promašaja ikada :D
Joj, kako volim blog! :D
Dakle, idem malo secirati vaše reakcije:
Zanimljivo je kako ste to što se desilo uglavnom protumačili kao creepy, hell, opasno...a ja osobno bih to protumačio kao senzibilno i ne bih ništa opasno našao u tome!
Zatim, zanimljive su mi reakcije cura koje se nadaju da im dečki to ne mogu! Jako jako me zanimaju njihovi razlozi...no no, da vas vidim zločkice ;-)))
Nadalje, mega zanimljivo je da muški uglavnom nisu odmah shvatili što sam htio reći, tek kasnije su ili iz komentara ili iz naslova shvatili o čemu se radi! Zar je moguće da muški fakat nemaju intuiciju, da je nemaju do te mjere da ne mogu ni čitati o njoj?!
Ma ne vjerujem :D
A sad demantiji :)))
1)
Draga nije voljela kupovati. Nije bila luda za cipelama, i mislim da joj tada nove cipele nisu bile prijeko potrebne.
2)
Nije radila u Guliveru :)
3)
Skoro nikad nije došla na sastanak na vrijeme! Deset minuta kašnjenja za nju je bilo više no dobro!
Pravo je čudo da sam na bilo koji način pretpostavio da je ona već tamo!
Moja je teorija da sam je namirisao, imam (za čovjeka) jako dobar njuh...
Toliko o tome, sad ću vam ispričati pričicu zašto volim što sam senzibilan. Da nisam tako senzibilan danas me ne biste čitali, siguran sam u to!
Uživajte :)
SIGA
Za hladnih dana pod krovovima kuća skupljaju se kap po kap ledeni kolci, hladni, oštri i teški. Zovemo ih ledenice ili sige. Boja tih ledenih štapića varira od skroz prozirne pa do mat bijele, ta bijela boja nastaje ako voda otapa i vapno.
Moj stan je u ogromnom neboderu. Sige koje nastanu na krovu također su ogromne. Širina takve sige odgovara širini čovjeka, težina odgovara težini kakvog djeteta. Ako se otkvači, visina sa koje siga pada je 30 metara. Za 30 metara i mala teglica sa cvijećem letjela bi kao meteor i vrlo vjerojatno bi vas usmrtila, a zamislite sad sigu o kojoj vam pričam, golemu bijelu sigu od 40 kilograma, ledeno čudovište koje mi samo 'pukim slučajem' nije palo na glavu!
Prema ulazu u moju zgradu vode vanjske stepenice. U podnožju tih stepenica za vrijeme kiša ili bljuzgavica nakuplja se voda i da bih suhih nogu došao na stubište obično moram tu vodu preskočiti.
Tog ničim posebnog zimskog dana zatoplilo je i sve je bilo puno bljuzge. Stigao sam do svog subišta, jednako kao i 1000 puta ranije, i uzeo zamah da ću preskočiti lokvu.
Zamahnuo sam jednom nogom i taman sam se trebao otisnuti drugom kad li sam osjetio strahoviti užas!
Ne znajući zašto to radim stao sam u pola pokreta. Posve sam se ukipio, a tamo gdje sam tog trenutka već trebao biti ja, tamo je pala ogromna siga i razletjela se u 1000 komada!!!
Par dijelova se nije razletjelo do kraja, ti komadi leda bili su veliki ko moja glava!
Čudno je da se danas, nakon toliko godina, više prestrašim kad se toga sjetim, no što sam se prestrašio onda. U ono vrijeme mi je to bilo nekako normalno...
Eto, dragi moji, vjerujte osjećaju, ne može škoditi, i kad zatopli bacite pogled prema krovovima pa tek onda prođite! Od toga dana ja to uvijek tako radim. :-)
Voli vas Ddadd!
Post je objavljen 04.01.2006. u 13:02 sati.