a skoro i GO, fakat mi je nestao. Kaj? Ostalo mi je još 5 dana! Mada je puno, čini mi se ipak tak malo, nikad dovoljno vremena za sve što bi htjela.
Bilo je ljepo. Stvarno nam je bilo dobro. Vidjeli smo familiju koja se ostale dane u godini rijetko viđa, načudili se djeci koja su izrasla u mlade ljude, neki stariji nikako ne stare (nevjerojatno kako moja baka sve godine i dalje ima elana koda joj je 20.godina a već je u 90-setim). I ono najljepše... mislim da će me shvatiti svi oni koji imaju brakove iza sebe i djecu iz njih. Naime, najljepše je vidjeti koliko se braća voli. Bez obzira na razliku u godinama i bez obzira što se vide rijetko, ova nova godina prošla je u veselju, trčanju i Demovom zazivanju imena braće. Niti jedan nije smio otići na wc a da Dem nije već bio na vratima i zvao ga! Svi su mu morali biti na oku i sve je obilazio i gnjavio svojim željama i igrama. Žicao je mlađeg brata da igraju igrice, srednjeg da mu čita, najstarijeg da ga nosaka i baca...
Pa ko nebi iskoristio sve te veeelike dečke kad ih je sad imao pred nosom. Sjetila sam se pitanja jednog od njih; jel se Dem ikad umori? Pa iskreno, čini mi se da ne. On je trčao stalno. Hod kod njega uopće nije bio nešto što se može vidjeti. Dapaće, nije niti trčao-letio je s jedne strane na drugu! I Baka je napokon mogla uživati malo duže u najmlađem unuku, a tata i ja smo malo odahnuli i uživali gledajući jer je sad bilo i drugih "žrtava" za čitanje, igranje i hrvanje.
Bio je ovo lijep prelazak u novu godinu... sa još ljepšim nastavkom, no o tome nekom drugom prilikom.
Post je objavljen 04.01.2006. u 10:17 sati.