E mislio sam danas pisat, ali ta ideja pada u vodu.
Jer ima previše tema, a ja taman kad dođem doma izgubim koncentraciju. Moram si kupiti laptop da to mogu pisat na mjestu moje inspiracije... busu.
Svaki puta kada sam sam, zatvorim oči. Samo osjećam toplinu i disanje. Ne osjećam sebe. Tako je lijepo tonuti u san. OSjećam se tako sigurno, čak i nedodirljivo. Taj neobičan osjećaj, odkud to meni?
Zar ja, tako malo biće u ovom svijetu, mogu osjećati nešto tako snažno?
Moje male oči zatvorene miruju, ali ona nakupina sivih stanica aka mozak radi. Razmišljam. I u tom trenutku sam najmudriji čovo na svijetu. Jer što ja u svojoj glavi zamislim, to je samo za mene i jedino moguće. Moj mali privatni savršeni svijet. Ali ja i takav moćnik, namjerno donosim probleme u svijet, sa znatiželjom što će se dogoditi. Kako se ja mogu uopće boriti protiv takvih problema, jesam li spreman na tu borbu? Što moje male zamršene sive stanice sada razmišljaju? Moje mišljenje protiv mojih usnulih riječi. Moje prikrivene želje tu izlaze iz vječnog sivila. Tu imaju svoj boj sa realnošću, i opet i opet.
Što je lijepo stvarati svoje svijetove, isto kao što je lijepo i uništavati ih.
Ali kad sam prisiljen završiti, i tako još jednom vrata na mojoj stanici su se otvorili.
Maybe next time mr. freeman, and your time hasn't still come, not yet.
Post je objavljen 03.01.2006. u 22:38 sati.