Uobičajena priča povratnika u Hrvatsku nije bajka u kojoj pravda pobjeđuje, glavni junak ostvari svoj životni san, a zlo bude kažnjeno. Naprotiv. U hrvatskoj priči to izgleda pomalo izvrnuto, početak je sretan, a kraj... kako kome.
Dragica i Martin Martan sreli su se sedamdesetih godina u Švicarskoj mada je u to vrijeme Martin radio u Njemačkoj. Uskoro su se vjenčali, nastanili u Baselu i u sretnom braku dobili dvoje djece, sina i kćer. Marljivim radom egzistencija im je bila sve bolja i sigurnija, a djeca su se uspješno školovala i odrastala. Kao mnogi drugi Hrvati Martin i Dragica su se angažirali u vrijeme Domovinskog rata, a Martin je bio i jedan od osnivača Kluba Međimuraca. Nakon završetka rata počeo je razmišljati o povratku obitelji u Hrvatsku, što su 1997. godine i učinili. U Nedelišću, selu pokraj Čakovca, odakle je Dragica rodom, sagradili su lijepu obiteljsku kuću, unajmili poslovni prostor i otvorili salon namještaja. Martin je želio da se djeca odmah zaposle nakon završenog školovanja te ih je oboje angažirao u svojem poslu. Na početku je izgledalo da su svi planovi ostvareni i ciljevi postignuti. Uskoro je Dragica, iskusna konobarica, shvatila da za nju u tom kraju nema posla. Tražeći posao dobivala je uvijek slične odgovore u smislu "Vi ste bili tako dugo u Švicarskoj, kod nas se ipak drugačije radi". Nikad joj nije bilo jasno što to treba značiti, ali posao nije dobila. No zato je izgledalo da se posao s namještajem obećavajuće razvija. Ali tipičan sindrom tržišta željnog svake robe, a bez kupovne moći, odrazio se vrlo brzo i na poslovanje Martinovog salona. Mnogi su preuzimali robu s plaćanjem u ratama koje onda nisu uplaćivali. Trebalo je tužiti, ali veliki sudski troškovi i postupci koji traju godinama odvratili su Martina od takvog načina istjerivanja dugova. U međuvremenu se sukobljavao s nekorektnim ponašanjem poslovnih partnera, s lažnim obećanjima svojih mušterija, s korupcijom od sudstva do zdravstva. Malo po malo razočaranje je postajalo sve veće.
- Bilo je niz neugodnih situacija koje bih mogao prepričati, ali evo samo jedan primjer...Moj sin je tražio nostrifikaciju diplome u Ministarstvu prosvjete. Nakon što im je sve dostavio, godinu dana je bio muk. Tada smo odlučili otići direktno u Ministarstvo i ispitati o čemu se radi. Referentica kod koje su nas uputili ležerno je izvukla predmet iz ladice i rekla da može biti riješen još istog dana uz neku "čokoladicu". Otišao sam i kupio bombonjeru, stavio unutra 100 maraka jer sam shvatio šifru "čokoladica" i odnio joj. Rješenje je već sutradan bilo na mojoj adresi u Čakovcu.
Da je to bilo jedino loše iskustvo, možda bi se i zaboravilo. Slične situacije su se sve češće ponavljale, do toga da je saznao kako ga je i njegov zaposlenik, "desna ruka" u poslu, pokušao prevariti.
- Podigao je kredit na ime mojeg poduzeća bez mojeg znanja, dakle prijevarom, jer se mogao služiti pečatom i imao je pravo potpisa. O svemu sam saznao kad su me pozvali u policijsku postaju na ispitivanje, jer se kredit naravno nije otplaćivao, pa je podnesena kaznena prijava. Bio sam ispitan kao vlasnik poduzeća. Mislite da mu se nešto dogodilo, ili da je zato odgovarao...?
Spoznaja da se sve rješava mitom, poznanstvima i vezama ulijevala je sve veću nesigurnost. Martani su u svojoj okolini ipak ostali "stranci" jer su u svojem načinu i pristupu poslu bili drugačiji. Godine provedene u Švicarskoj su ostavile traga. Što je drugima bilo "normalno", oni nisu mogli prihvatiti.
- Kad shvatite koliko se njih obogatilo, sve tako na rubu zakona, švercom i kojekakvim sumnjivim poslovima, a da pošten rad nailazi na stotinu prepreka, gubite volju i motivaciju da se borite za uspjeh. Jedan dan sam jednostavno spakovala kofer i odlučila se vratiti u Švicarsku. Nisam više imala dozvolu boravka i ni sama nisam znala kako započeti ponovo. Pošto sam uvijek voljela svoj poziv i na radnom mjestu bila dobro prihvaćena i hvaljena, zadržala sam neke poslovne kontakte. Tako sam uspjela ponovo dobiti posao i radnu dozvolu. Nakon godinu dana pridružio mi se i Martin. Srećom se i on ubrzo zaposlio. Sada smo ponovno u Baselu gdje smo i započeli, zadovoljni što smo se riješili tih problema. U Hrvatsku ćemo se vratiti kad odemo u mirovinu. Namjeravamo kupiti manji stan negdje na moru.Ove godine provedene u Hrvatskoj su na neki način izgubljene i koštale su nas i novca i zdravlja. U Hrvatskoj možemo živjeti samo ako ni o kome tamo ne ovisimo u bilo kojem smislu. Tamo su uspješni samo "snalažljivi". Dok Hrvatska ne postane pravna država, u njoj doista mogu uspješno funkcionirati samo oni koji su neosjetljivi na bilo koju granicu morala i poštenja.
- U vrijeme Domovinskog rata kad sam nosio novac za pomoć Hrvatskoj, koji smo sakupili u Klubu Međimuraca, susreo sam se s vrlo sumnjivim situacijama. Mislio sam, rat je, proći će to kad se zemlja stabilizira. A nije bilo ni vrijeme da se previše pita ili istražuje. Nažalost, prilike su sve gore, a mir je valjda još samo povećao neku halapljivost za novcem. Dobro je bilo dok smo mogli pomagati vrećama novca, sada bi trebalo slati vreće morala. Dok naše hrvatsko krivosuđe ne postane pravosuđe i ne spriječi korupciju i pljačku, Hrvatska nema koga pozivati da se vrati i da tamo ulaže, zaključuje Martin svoju priču.
Jagoda Zenić