Bujica neizgovorenih riječi letjela je nošena elektronskim impulsima gomilajući po 0.06 kilometara suznih tragova urešenih knedlama iz grla svakim novim izljevom na račun patnje. Kapi su kvasile omalen ekran koji je hrabro prenosio sve ono što preko grla nije moglo prijeći. Jeziv i piskutav zvuk oglašavao je novi uzrok još novijeg jecaja. Račun uporno nije rješavan dulje vrijeme i nagomilalo se tu do sada već velike iznose nemogućnosti disanja, probadanja u grudima, nesanice, glavobolje i gušenja.
Postajem svjesna kako je došlo vrijeme plaćanja. Odlazim izmiriti dugovanja. Službenik osjećaja na šalteru života ljubazno mi se nasmješio i pobjedonosno objavio: “Ne smijemo zaboraviti ni zatezne kamate! Svaki impuls na vašem računu patnje stoji 5 dana života po tarifnom modelu ‘sve il’ ništa’ što ste ga sami odabrali. (Ponovno se iskezio, umjesto zubi imao je nešto što je nalikovalo na staklene stalaktite i stalagmite.) Naravno, zatezne kamate na ovaj broj impulsa su + 10 dana za svaki (bezzubi osmijeh).” Nervozno sam se vrpoljila svjesna veličine svoga duga. Sada je bilo kasno za novi početak – kao gromom pogođenu, ošinula me neizbježnost situacije. “Razumijem. Molim vas naplatite odmah sve.” – rezignirano sam rekla. Ionako je bilo svejedno. Previše se toga nakupilo i ne želim više biti dužna. “Odmah gospođice” spremno je uzvratilo, sada već, čudovište za šalterom. Lagano sam se naježila, ali i dalje jednako odlučna, čekala sam konačnu presudu. Vidno se zabavljajući, biće je nastavilo s neskrivenim oduševljenjem: “Sve skupa će vas doći 55 godina 4 mjeseca i 7 dana. Na vašem bankovnom računu života ste imali uplaćeno 78 godina, 9 mjeseci i 21 dan, a od toga ste potrošili 23 godine, 5 mjeseci i 13 dana. Želite li odmah izvršiti prijenos?” Zadrhtavši jedva primjetno jer mi je zaista bilo svejedno (ili možda i nije?) odgovorila sam potvrdno. Grohotan smijeh provalio je iz onih orijaških usta, smijeh koji je ledio krv u žilama. Ostala sam potpuno mirna. “Gospođice, transakcija je izvršena i potpuno mi je svejedno (njemu je zaista i bilo, očito) izvjestiti vas da vam je ostao još samo jedan dan života. Pametno ga potrošite. Hvala što ste otvorili svoj račun u Patnja bank-u. Možete nas preporučiti poznanicima, posjetiti našu web stranicu na URL adresi: www.jedemo_vaše_živote.com ili pisati na email: pristajem@jvž.com.” Tiho sam zahvalila i otišla. Zakoračila sam u posljednji dan svog upravo spiskanog života. I bilo mi je svejedno. Zaista.
Saddam
Post je objavljen 03.01.2006. u 14:03 sati.