Marketing
Evo ljudi zelim se ispricati Klari (ne onoj o kojoj sam pisala u proslom postu,nego jednoj drugoj),jer onim sto sam napisala nisam htjela povrijediti druge Klare.(ovo se opet ne odnosi na onu Klaru iz onog posta,nego na ovu o kojoj sada pisem)Oprosti ako sam te uvrijedila,od sveg srca mi je zao,ako te onaj post vrijedja rado cu ga izbrisati,jer ne zelim nikome zlo.I usput zelim se zahvaliti Blanki,jer su me njezine price toliko inspirirale i nadahnule da napisem svoju pricu,samo sto ja Blanku nikada necu moci nadmasiti u pisanju prica jer je ona toliko talentirana da to svjet nije vidio!Evo Blanka ocekujem tvoj komentar na pricu,a ide ovako:
LJUBAV BOLI...
Ta je noc bila hladna.Hladnija nego ostale noci koje sam dozivio u ovih tisucu godina.Setao sam grobljem i gledao kako grupa sotonista prinosu zrtvu.Zrtva nije bila ljudsko bice,bila je to mala bjela golubica (ocito ne vole bjelu boju).Promatrao sam tu gomilu ljudi na licu im se jasno moglo vidjeti da svatko od njih ima svoju tuznu pricu zbog cega je posao to sto je.Sotonist.Svake veceri dolazio sam na isto groblje promatreti iste ljude kako se klanjaju svojim bogovima ili demonima,tko ce znati.Ovaj puta je sve bilo drugacije.Nisu se klanjali,niti prinosili zrtve,samo su sutjeli.Bila je to naj tisa tisina koju sam ikada cuo.Lice tih sotonista bilo je prljavo.Prljavo od crne sminke koju su suze razmuljale po cjelom licu (bilo mi je cudno sto placu,mislio sam da su kao vampiri,da ne otkrivaju osjecaje).Svi su plakali,ali se od nikog nije cuo ni jedan jecaj (cudno).Prisao sam malo blize znajuci da me ta gomila sotonista nece gledati kao trn u oku,jer sam i ja bio sav u crnom i mnogi su me vec vidjali.Nisam nista vidio,pa sam pitao jednu curu:-Sto je vama?Zasto placete?-
A ona mi je samo rukom pokazala na malenu crkvicu,koja je nekoc sluzila krscanima,a sada sotonistima.Gledao sam u tu curu,jer nisam razumio sto pokusava time reci.
Onda se napokon uspjela domoci snage i piskutavim tihim glasom,punim jada rekla je:-Podji tamo!-Bez komentara krenuo sam putem koji je pokazala.I ugledao sam neko crno bice kako lezi na nekom kamenom stolu(vise bi rekao da je to njihov oltar,a ne stol)Prisao sam puno blize da bolje vidim.
Na tom oltaru ugledao sam predivno ljudsko bice kako lezi.Bila je sva u crnom,crnija od ostalih:imala je crnu haljinu koja je padala tako da je prekrila cjeli zadnji kraj oltara,crni nokti,crne usne,crne oci,crnu kosu,sva crna osim ostatka lica koje se nije moglo prekriti sminkom.Taj ostatak lica bio je tako bijel poput snijega.Bila je preljepa.Nisam se prestajao diviti to ljepoti.
Cuo sam nekoga iza mene kako jecajuci govori:-Mrtva je.Ona je mrtva!-Pogledao sam je malo bolje i stvarno je izgledala kao da je utonila u san kojemu se jos nije nadala.Primio sam je za ruku i mogao sam osjetiti trunku topline koju je jos imala u sebi.Zatim sam rekao,promatrajuci tu ljepotu.-Ne nije mrtva,ona se zivotom bori protiv smrti.-Covjek (onaj koji je vikao da je mrtva) je rekao:-Sto ti znas!Mrtva je!Ubio sam je!-
Slatko sam mu se nasmijao i otisao.Nisam bas doslovce otisao,samo sam se sakrio negdje gdje mogu razmisljati kako spasiti onu ljepoticu,jer je sada stvarno bila skoro na samrti.Dobio sam ideju(nisam dugo mislio,jer smo mi vampiri vrlo inteligentna bica).
Oteo sam neku zenu,odveo je malo dalje od od tih ljudi.Poceo sam je vezati za hrast koji vec godinama nema lisce na sebi.-Sto ces mi uciniti?Zasto me vezes?-rekla je sva uplakana.Stavio sam joj svoj prst na usta da ne govori i rekao.-Pssst!Zrtvovat ces se za prijateljicu!-I u tom trenutku ubo sam je svojim nozem u ruku.Vristala je od boli (pa koje ljudsko bice ne bi).Taj urlik je privukao radoznale sotoniste,sto mi je dalo vremena da otmem uspavanu ljepoticu,sto sam i ucinio.Odveo sam je u svoj stan,gdje sam je brzinski ugrizao i zapoceo proces povampirljenja na djevojci znajuci da nemam puno vremena.
Uskoro je sve zavrsilo.Bdio sam nad djevojkom i cekao da otvori oci.Napokon ih je otvorila.-Tko si ti?-Bilo je prvo sto je rekla.-Ja sam tvoj spasitelj,tvoj tvorac,tvoje porijeklo.-Dok sam to govorio promatrao sam je sa cudnim osjecajem u sebi.Osjecajem koji me cini sretnim kada je ugledam,osjecaj od kojeg mi oci blistaju.To je ja mislim onaj osjecaj koji ljudi cesto imaju:zaljubljenost.
-Pa dobro jer ti maca popapala jezik?!!?Pitala sam tko si i ocekujem odgovor,a ne neke filozofije!
-Ja sam Denis.A kako se ti zoves?
-Antonija,drago mi je!
-I meni je drago,vjeruj mi,i meni je drago!
Poceo sam s objasnjavanjem:-Ti si sada polumrtva,ustala od osudjenih na smrt,uskrsnula,ti si vampir.Shvacas?
-Pa i ne bas.Zasto si uzeo bas mene!?-rekla je
-Lezala si na oltaru i pokusavala se sakriti od smrti koja te skoro uzela k sebi.
-Kako to mislis "sakrivala se od smrti,koja me skoro uzela"?-Zbunjeno je pitala
Smjeskajuci se govorio sam:-Ludo,skoro si umrla,a ja sam te spasio.
Nije govorila samo je spustila pogled i sutila znajuci o cemu sada pricam.
-Ajde,ustaj,moram te nahraniti.
-Nije mi do jela.-Sapnula je
-Pa kako to mislis nije ti do jela?!?!-Zacudjeno sam je gledao
Zatim je ustala i zakolutala ocima:-No,dobro kad si bas zapeo-Rekla je djelujuci pomalo ljuta.
I tako smo setali ulicom,dok nismo ugledali djecaka kako place.Dosao sam do njega i pitao ga zasto place,djecak nije stigo ni odgovoriti,a Antonija ga je vec zgrabila i isisala mu krv.
-Wow,zbilja nemam rijeci,moja prva zrtva bila je bolesna zena nad kojom sam se smilovao i ubio je znajuci da i onako nece dugo zivjeti!
-Nisam ti ja meka dusica.-Rekla je hladnokrvno.
-Jos sam gladna!
-Dobro otidji u moj stan,a ja cu donijeti hranu.-Krenula je bez pozdrava
-Stani...-Rekao sam-Sto si mislila reci onime "Nisam ti ja meka dusica"?
-No,dobro sjedni na klupu da ti sve kazem:moje prijateljice je ubio vampir,to sam predpostavila po oziljcima na vratu,ali nisam bas vjerovala,a sada to sa sigurnoscu mogu reci.One su mi bile sve na svjetu,imala sam samo nijh i kada sam doznala sto je bilo,molila sam prijatelja da me ubije,sto je nakon dugog vremena ucinio,jer sam ga 100% nazivcirala.Ali eto ocito nije imao hrabrosti doslovce me ubiti,pa si tada ti nastupio i evo me ovdje.Eto,sada kada znas,mogu ici.-Tako je ona otisla u stan,a ja u potrazi za hranom.
Kada sam se vratio,ugledao sam je uplakanu u narucju moga naj prijatelja Sase.
-Sto je bilo?-Pitao sam
-Sorry Denis,nisam se htio izbrbljat.-Rekao je Sasa praveci neku kiselu facu.
-Kako to mislis nisi se htio izbrbljat?-pitao sam ne shvacajuci o cemu se radi.
-Ti,ti,ti,ti si ih ubio!!!!-Rekla je Antonija,dok joj se u ocima jasno mogao vidjeti bjes.Sada sam znao o cemu se radi,doznala je nesto sto nije smjela doznati.
-Mrzim te!!!-Cim je izgovorila te dvije rijeci nesto me je u grudima presjeklo.
-Antonija,ne mislis valjda ozbiljno?-Dok sam to izgovarao polako sam joj se priblizavao.
-Vjerovala sam ti,a ti si mi cjelo vrijeme lagao,skrivajuci istinu od mene!
-Oprosti,nisam ih htio ubiti,tada nisam znao da su ti prijateljice,nisam te poznavao,oprosti mi molim te!-Prisao sam joj dovoljno blizu da je poljubim,sto sam i ucinio.
-O.K.ja sada bjezim-rekao je Sasa shvativsi da smeta.
-Volim te,Antonija-Rekao sam ne obazirijuci se na Sasin odlazak.
-I ja tebe.Ali ne mogu ti to samo tako oprostiti-Posegnula je za nozem,koji je bio na stolu i zabila si ga u srce.
-Nisi me zasluzio.-Govorila je dok joj je iz rane tekla krv.
-Ne!!!!!Antonija!!!!!!!-Uhvatio sam je i poljubio zadnji put,a onda sam iscupao noz iz njezinog srca i zabio ga u svoje.Moja i njezina krv stopila se u jedno,zagrlio sam je i rekao svoje posljednje rijeci upucene njoj:-Volim te!
Post je objavljen 03.01.2006. u 10:21 sati.