Dosla je u moj zivot. Vesela i radosna, poprilicno bucna i zalivena zesticama. Posula nas snijegom tek toliko da se osjecamo kao cokoladni kolaci posuti secerom u prahu. Prigodno nas nahranila je glasnim poljubcima, dugim toplim zagrljajuima i dubokim pogledima u oci. Onih nekoliko sati prije ponoci osjecam se da volim. Uzivam u izrazavanju prisnosti gotovo do pateticnosti. Cinim to ocima. Tome pomaze alcohol i opce razumjevanje drugih poljuljanih istim sredstvom.
Obozavam vatromet. Grad ga ne organizira. Nema potrebe. Svaki se stanovnik grada osjeca osobno odgovoran za plamsanje neba u zimskoj noci. Vatromet se smije paliti samo 31 prosinca od deset ujutro do jutarnjih sati prvog Novogodisnjeg dana. Kao djeci kojoj citavu godinu zabranjujes ostati budnima u kasne sate, grad podivlja u tu ponoc. Kao koncertna publika nakon otvaranja ograda stadiona, grad jurne u paljenje, turnjavu, vatru i urlanje po ulicama. Svi u tom jednom trenutku kada se poklope kazaljke. Naravno da sam i ja kupila vatromet: onaj pravi kineski koji se cvjeta nebom, sara zmije i kao kisa dijamanata posipa po golisavim drvoredima. Kojeg zapalis i onda grabis metre sigurne udaljenosti, cepis usi i cekas u sto ces e paket pretvoriti. Necu reci koliko je sarenog dinamita bilo zapaljeno mojom cigaretom, jer mi je neugodno priznati koji sam novac pljunula na taj svjetlosni show od 30tak minuta. Bit ce vam jasno kada kazem, da su milijuni eura izgarali u kmici nad krovovima grada. U mene to nije elektronsko paljenje mosta u Sydneyu ili brazilski vodeni show. Grad je nespretan, pobornik kucne radinosti, gradani uvjereni u vlastitu sposobnost paljenja vatrometa i nabavljanja ilegalnih paketa preko granice. Simpaticna metropola od 700 000 ljudi sa samo jednim neboderom, stotinama mostova, cudnim zakonima i kucama na kolcima i kanalima. Jednostavan kao uigrani i samostalan kao tvrdoglavo dijete.
Moj kvart se cinio kao ratna zona : buka, dim, paljevina. Sve kaoticno i sa svih strana. Uz to nikoga se nije moglo dobiti telefonom, bas kao u dobra stara vremena. Ne brinite nisam se puno time bavila. Tako sam zeljna zabave. Novih neispisanih stranica. Iznenadenja. Svega sto je danas tu I sto ce sutra nastati. Razmisljla sam o protekloj godini : putovanjima, terapiji, otkazu, traganju za poslovima, posjetu Hrvatskoj, o roditeljima, bratu, Covjeku, Nepalu, Turskoj, Pirinejima, stotinama djecjih lica sam susrela ove godine, o razgovorima sa prijteljima, dobre kave, susret sa blogericom, neke procitane recenice, Pakistana i ovog bloga. Naporna, ali bitna godina je iza mene. Tapsam se po ramenu .
Drago mi je da sam u lipnju otkrila blog i “upoznala” toliko zanimljivih ljudi. I da sam iskoracila naprijed sa onim dijelom sebe za koji nisam ni znala da je toliko prisutan. I da mu je moguce dati oblik. Dio sebe koji nista ne mora, vec jednostavno je ono sto jest!
I ja sam pala u zamku novogodisnjih odluka o zdravijem i pametnijem zivotu, o snovima i radosti. O putovanjima i stjecanju novih vjestina. No ove me je godine i obgrlio mir.
2006 nije nov pocetak ili iznova dana sansa. Nova godina je nastavak, nadogradnja. Sad znam da ne trebam poceti od temelja. Nastavljam dalje!