Pregled posta

Neke od rijetkih novčanica bivše zajedničke države

Već i površnim pregledom listinga novčanica Jugoslavije u drugom i trećem tomu Pick (Standard Catalog of World Paper Money) kataloga može se uočiti veliki broj novčanica kod kojih iza kataloškog broja slijedi veliko slovo abecede. Upravo to veliko slovo nam sugerira da je ta novčanica uvrštena u katalog znatno kasnije od datuma koji nosi ili koji joj je pripisan od strane kontributora ovome katalogu. Kako se za Pick katalog može sa pravom reći da je danas Biblija među kolekcionarima i trgovcima papirnim novcem, mišljenja sam da treba istražiti ovu pojavu, ove novčanice, kao i kako se desilo da se bezmalo sva slova engleskog alfabeta nađu kao sufiksi kataloških brojeva u jugoslavenskom listingu. Potrebno je istražiti kada su ove novčanice prvi puta navedene u katalogu, zašto je toliki vremenski razmak između datuma izdavanja koji im je pripisan i vremena kada su prijavljenje uredništvu kataloga, kao i kada su i gdje prvi puta objavljenje. Ko su osobe koje su ih otkrile, objavile javnosti i prijavile izdavačkoj kući Krause koja izdaje Pick kataloge? Ovo nije nimalo lak posao, jer je jugoslavenska notafilija namjerno obavijena velom tajni.

Ako zanemarimo regionalna izdanja, te novčanice sa kataloškim brojevima 9A i 9B kao i 10A i 10B koji su samo varijante novčanica sa kataloškim brojevima 9 i 10 zbog različitih nalijepljenih maraka u doba ovjeravanja austrougarskih novčanica od 100 i 1000 kruna od strane Kraljevstva SHS, uvidjet ćemo da je trenutno 26 novčanica bivše Jugoslavije označeno sa kataloškim brojem sa velikim slovom kao sufiksom. Očekuje se trend rasta, pa ćemo u narednim izdanjima ovog kataloga imati još više ovih izdanja, naime skoro svakodnevno se otkrivaju nova “otkrića”.

Zahvaljujući mome dugogodišnjem istraživačkom radu, sakupljenoj dokumentaciji, poznanstvu sa Mirkom Bezićem iz Splita te spremnosti Christiana Costamagne, talijanskog kolekcionara papirnog novca sa područja bivše Jugoslavije, da nam stavi na raspolaganje svoja saznanja do kojih je došao u kontaktima sa skoro svim trgovcima i poznatijim kolekcionarima ovog materijala u svijetu i u zemljama bivše Jugoslavije možemo doći do vrlo znakovitih podataka o ovoj tematici.

Prve jugoslavenske novčanice koje ćemo svrstati u ovu kategoriju su novčanice emigrantske vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu izdanje 1943 godine: P35A; P35B; P35C; P35D; P35E i P35F (5; 10; 25; 100; 500 i 1000 dinara).

Ovo izdanje je javnosti postalo poznato u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ukupno je štampano 80 tona novčanica spakovanih u 1100 sanduka. Novčanice su poslije drugog svjetskog rata (1948) u tvornici papira C. Townsend, Hook and Co. uništene kuhanjem odnosno preradom u kašu od strane Kapetana duge plovidbe Pere Ferenčića i još trojice mornara u prisustvu englesko – jugoslavenske komisije.Apoeni od 5, 10 i 25 dinara su bili štampani u štampariji Thomas de la Rue, a oni od 100, 500 i 1000 dinara u Bradbury, Wilkinson and Co. Obje su locirane u Engleskoj. Odluku o štampanju ovih novčanica je donijela emigrantska vlada na čelu sa predsjednikom Slobodanom Jovanovićem. Na novčanicama su potpisi Ministra financija i Guvernera Narodne banke (dr. Juraj Šutej i Dobrivoje Lazarević). Količine odštampanih novčanica tri najniža apoena nisu sigurne, nego se mogu samo procjenjivati, dok su oni viši apoeni štampani u količinama kako slijedi: 100 dinara u 36.000.000; 500 dinara u 2.000.000 i 1000 dinara u 4.000.000 komada. Ovim novčanicama je trebalo zamijeniti sav novac koji je cirkulirao na teritoriji Jugoslavije u drugom svjetskom ratu. Što se tiče količine novčanica ove serije koje su preživjele uništavanje, možemo je rekostruirati na osnovu slijedećih podataka: 1000 uzoraka – specimena svakog apoena je bilo upućeno 7.11.1944. godine delegatu Kraljevskog jugoslavenskog ministarstva financija, 6 kompleta specimena je došlo do trezora NBJ, a ne više od 20 kompleta novčanica sa redovnim serijskim brojem su sebi uzeli članovi komisije za uništenje. Nećemo se baviti sudbinom preživjelih novčanica, osim napomene da su se na tržištu kroz svo ovo vrijeme pojavile vrlo male količine specimena kao i neki od apoena u novčanicama sa redovnim serijskim brojevima.

Slijedeća grupa novčanica su tzv. informbirovske novčanice od 1949 do 1951, P67I – P67N, te P67P – P67Y. U ovu grupu se mogu svrstati i dvije “novootkrivene” novčanice iz 1953 koje su, po saznanjima ovog autora, javnosti obznanjene (doduše samo kao prijedlozi, što ne znači da se uskoro neće pojaviti i veća kolicina) u Beogradskom časopisu “Dinar” 1998. Sve ove novčanice prati misterija Informbiroa.

Po nekim numizmatičarima su te novčanice izradili Titovi politički protivnici u Jugoslaviji, dakle oni koji su u onovremenom opredjeljivanju bili za Staljina. Ova teza je na jako klimavim nogama jer se neki od autora ovih novčanica javljaju i kao autori serije iz 1955. godine što ne bi bilo moguće da su u doba informbiroa iskazali nepovjerenje Titu.

Drugi numizmatičari kažu da je ove novčanice naručila Titova vlada kao rezervne novčanice za slučaj da Rusi radi podrivanja ekonomske moći Jugoslavije ponovo štampaju (za što, po nekima, postoje naznake da su i uradili) “partizanske” novčanice iz 1944. godine, jer su ih oni prvobitno i štampali pa su imali gotove klišeje. Iako su namjere Staljina i Rusije prema Jugoslaviji nesporne i opće poznate, ovom mišljenju numizmatičara se mogu suprotstaviti slijedeće činjenice: Narodna banka FNRJ je 1947, 1948 i 1949 pustila u opticaj kompletnu seriju novčanica sa datumom 1.5.1946. i njima do kraja 1949 zamijenila sve više apoene serije iz 1944 (50, 100, 500 i 1000 dinara) čije su klišeje imali Rusi tako da takozvane IB novčanice očito nisu bile predviđene u tu svrhu. Drugi argument protiv ovakvog mišljenja je da zemlja koja je izložena vojnoj i ekonomskoj agresiji, što je Jugoslavija u doba sukoba sa informbiroom očito bila, jednostavno nema vremena da za hitna izdanja novčanica kojima treba spriječiti svoj ekonomski slom štampa po 2 tipa novčanica od 10, 20, 50 ,100, 1000 i 5000 dinara, u samo 3 godine (1949, 1950 i 1951). Broj tipova se dodatno povečava ako se IB novčanicama pribroje i dvije “novootkrivene” iz 1953, kao i jedna od ranije poznata iz iste godine. Također, u takvoj situaciji Jugoslaviji sigurno nisu bili potrebni i rezervni sitni apoeni od 1, 2 i 5 dinara.

Mišljenje autora ovog teksta je da porijeklo i namjenu tzv IB novčanica treba tražiti u tehničko – tehnološkoj sferi. Naime, poslije serije sa datumom 1.5.1946, koja je, kako smo ranije naveli, bila puštena u oticaj od 1947. do 1949. godine, Zavod za izradu novčanica je počeo pripreme za izradu nove serije novčanica štampanih u “intaglio” tehnici – tehnici duboke štampe obostrano, što je i učinjeno sa serijom koja nosi datum 1.5.1955. godine. Svo to međuvrijeme je ZIN iskoristio da bi se osposobio za taj poduhvat. Obzirom da je to drukčija tehnika od prethodne i da zahtijeva nove štamparske forme kao i strojeve, te visoku vještinu gravera, za pripreme je trebalo nekoliko godina. Da to nije nimalo lagan poduhvat svjedoči primjer Austrougarske banke koja nikada nije uspjela postići zadovoljavajuću obostranu “intaglio” štampu na svojim novčanicama. Dakle, IB novčanice su nastale kao uslovno rečeno “probne”, u fazi pripreme odnosno vježbanja osoblja ZIN za prelazak na novu tehnologiju. Ovakvo mišljenje može također odgovoriti na pitanje zašto su pojedine novčanice štampane u varijantama, npr bez štampe na poleđini, odnosno samo sa rozetom na poleđini. Period od više godina koliko su pripreme trajale može nam ponuditi odgovor na pitanje zašto se ove novčanice ipak javljaju na tržištu u većem broju primjeraka nego što bi bilo primjereno rijetkosti koja im se pripisuje, inače bi bilo jako nekorektno ako ih je ZIN naknadno doštampavao.

U numizmatičkoj literaturi se IB novčanice počinju spominjati u ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Rečeno mi je da su čak i autoru španjolske numizmatičke studije “El Socialismo Realista en el Arte de la Moneda Jugoslava Titista” objavljenoj u Barceloni 1971 ove novčanice bile nepoznate. Zašto su toliko dugo bile tajna je i razumljivo obzirom na njihovu praktikantsku namjenu. Međutim, zašto se na tržištu počinju javljati baš tada? Predpostavljam da je tada, poslije Titove smrti, došlo do izvjesnog, tajnog “olakšavanja” trezora NBJ i ZIN, tih godina su se IB novčanice pojavile također kod jednog, sada već pokojnog, sarajevskog numizmatičara. Slično “olakšavanje” trezora se desilo i u drugoj polovici devedesetih godina, kada su se osim IB pojavile i novije problematične jugoslavenske novčanice. Trgovci koji nude IB novčanice ne mogu objasniti njihovo porijeklo na tržištu, pa nude različite priče, ali u jednom se barem trojica slažu: sva trojica su pronašli po jednu ciglicu od 100 komada jednog ali u sva tri slučaja različitog apoena u smeću. Jedna ciglica je nađena u kanti za smeće banke u Ljubljani, druga u kanti za smeće pošte u Banja Luci, a treća na smetljištu u Beogradu. Znakovito je također i to da su dva puta sretni nalazači bili sami trgovci koji ih nude, a treći puta vrlo blizak prijatelj jednog od trgovaca. Na čitaocima je da procijene da li ove novčanice dolaze stvarno sa smetljišta ili iz “dobro” čuvanih trezora.

Kako vidimo kod do sada navedenih rijetkih jugoslavenskih novčanica nema ništa problematično ako se izuzmu dvije “novootkrivene” novčanice iz 1953. Problematične novčanice bivše zajedničke države se počinju javljati mnogo kasnije.

Nećemo ih obraditi po redoslijedu koji nam nudi Pickov katalog nego po vremenskom slijedu kako su “izrađivane”. To su novčanice sa kataloškim brojevima: P101A, P106A, P107A i P107B. P106A je novčanica od 500 dinara – narandžasta sa slikom mladića, prijavljena kao izdanje iz 1990. godine. Ovo je prerađena novčanica od 500 dinara od 1.3.1990, plava sa slikom mladića, koja je zbog sličnosti lika sa nekada popularnim nogometašem prozvana “Pižon”. Odmah se uočava da na naradžastoj “varijanti” nedostaje SFR u nazivu države i da su uklonjeni nazivi republika na zadnjoj strani novčanice. Kako kontributor Pickovom katalogu ovu novčanicu smješta između brojeva P106 (500 dinara 1.3.1990.) i P107 (1000 dinara 26.11.1990) koje obje imaju SFR i imena republika, postavlja se pitanje da li je ova novčanica uopće iz serije 1990 iako nosi istovjetan datum kao i P106 ili iz serije 1991 kada novčanice više nisu imale SFR i nazive republika na naličju, ili iz još kasnijeg perioda. Izuzev u potpisima i tehnici štampe ova novčanica je identična novčanici P109 (500 dinara 1991). Sve upućuje na to da je namjerno rađena “varijanta” tako što su zadržani stari potpisi, tamo gdje ih nikako nije moglo biti, jer se i Mitja Gaspari čiji se potpis nalazi na novčanici povukao u vrijeme povlačenja slovenačkih funkcionera koji su bili na saveznim funkcijama. Ova novčanica je “izrađena” nekoliko godina iza datuma koji nosi i nekoliko godina iza smrti države čiji grb nosi i to je trebalo biti, ili je možda i bilo, poznato kontributoru koji ju je prijavio uredništvu Pick kataloga. Ova novčanica niukom slučaju nije zvanično nego privatno izdanje, bez obzira je li izašla iz ZIN ili ne. P107A i P107B su novčanice od 10 i 50 dinara – purpurna djevojčica i narandžastocrveni dječak prijavljenje kao izdanje iz 1991. Trebamo se prisjetiti da je početkom 1992. godine Narodna banka Jugoslavije povukla iz opticaja kompletnu seriju dotadašnjih novčanica osim apoena od 10 i 50 dinara, da bi spriječila priliv istih novčanica iz Hrvatske koja ih je zamijenila svojim hrvatskim dinarom. Beogradski Zavod za izradu novčanica je štampao a NBJ izdala novu seriju novčanica u apoenima od 100, 500 i 1000 sa naznačenom godinom izdanja 1992, te novu novčanicu od 5000 dinara sa likom Ive Andrića. Ova serija se od prethodne – povučene razlikovala u bojama apoena, novom datumu, potpisu guvernera, kao i u promijenjenom nazivu države (bez SFR), te je bila bez imena republika na poleđini novčanica. Dakle monetarni problemi koje je Beograd očekivao (i koji su se, istina, i dogodili) uvođenjem hrvatskog dinara u Hrvatskoj su bili jedini razlog za povlačenje novčanica sa datumima iz 1990 i uvođene novih sa 1991 godištem. Prema saopćenju NBJ novčanice od 10 i 50 dinara (P103 i 104) se nisu mijenjale, nego su i dalje ostale u opticaju zajedno sa novim novčanicama viših apoena godišta 1991. Priliv ukupne količine ovih dvaju novčanica iz Hrvatske nije mogao predstavljati nikakav ozbiljan monetarni udar pa ih NBJ i nije mijenjala novim izdanjem. Ovaj podatak, kao i to da novčanice P107A i107B nisu izrađene u dubokoj štampi pored vec postojećih klišeja za duboku štampu za novčanice P103 i 104 ozbiljno dovodi u pitanje autentičnost ovih dvaju novčanica koje su Picku prijavljene kao neizdate “not issued” isto kao i prethodna problematična novčanica P106A. Kao i prethodni “raritet” i ove dvije novčanice su “izrađene” nekoliko godina iza godišta koje nose i nekoliko godina iza smrti države čiji grb nose. Oni primjerci ove tri novčanice koje je autor imao priliku vidjeti, kao i oni primjerci koji su mu opisani od strane suradnika su bili izrađeni tehnikom litografije ili čak i offset, za razliku od novčanica na koje se ove tri kataloški vežu (P103, 104 i 106), a koje su izrađene tehnikom duboke štampe. Da je uopće bilo potrebe da se ove tri problematične novčanice izrađuju ZIN je mogao iskoristiti postojeće klišeje za duboku štampu a samo promijeniti štamparsku boju.

Ovdje bi se mogla dodati još jedna grupa novčanica: poslijednje dvije novčanice u izdanju "Narodne banke Republike Srpske" koje su navedene u katalogu u listingu Bosne i Hercegovine, kao P156 i P157, 10 milijardi i 50 milijardi dinara prijavljenje kao izdanje iz 1993. godine. Kažem da bi se mogla dodati ova grupa iz razloga njihovog istog porijekla kao i kod tri prethodno navedene ex – Yu novčanice, ali one neće biti ovdje obrađene jer spadaju u notafiliju Bosne i Hercegovine. Po svemu ostalom one se mogu uvrstiti među ove problematične novčanice.

U zadnju grupu rijetkih novčanica kojom ćemo se ovom prilikom baviti spada P101A (100 dinara – Tito u maršalskoj uniformi – bez datuma na novčanici, a u katalogu datirana kao neizdata iz 1990). Kažem grupa iako se za sada radi o samo jednoj novčanici u katalogu, jer se u zadnje vrijeme pojavila kompletna serija – svi apoeni i ne sumnjam da se vode aktivnosti oko uvrštavanja i ovih novčanica u Pick katalog iako je izdavačka kuća Krause već postala sumnjičava glede autentičnosti ovih i drugih sličnih problematičnih izdanja bivše Jugoslavije.
Da bi smo komentirali ovu novčanicu potrebno je da se vratimo unazad do 1988/1989. godine i razmotrimo monetarne prilike koje su tada i u narednoj godini vladale. Samo letimičan pregled kursnih lista, odnosno pariteta tadašnjeg yu dinara prema njemačkoj marki dat će nam slijedeću sliku:

20.07.1988. 1 DM = 1420 din
26.04.1989. 1 DM = 5388 din 13.06.1989. 1 DM = 7479 din
20.07.1989. 1 DM = 10113 din 21.07.1989. 1 DM = 10238 din
22.07.1989. 1 DM = 10530 din 17.08.1989. 1 DM = 13050 din
02.09.1989. 1 DM = 15171 din 03.10.1989. 1 DM = 20039 din
12.10.1989. 1 DM = 21209 din 03.11.1989. 1 DM = 27034 din
10.11.1989. 1 DM = 30132 din 16.11.1989. 1 DM = 32947 din
24.11.1989. 1 DM = 38918 din 02.12.1989. 1 DM = 45245 din
07.12.1989. 1 DM = 50061 din 13.12.1989. 1 DM = 57881 din
16.12.1989. 1 DM = 64697 din 19.12.1989. 1 DM = 70000 din

Kurs prema njemačkoj marki od 70000 : 1 se zadržao do 1.1.1990. kada je savezna vlada na čelu sa Antom Markovićem uvela konvertibilnost dinara po fiksnom kursu od 7 dinara za 1 DM. Istog trenutka je izvršena i denominacija dinara odbijanjem četiri nule, pa je 10.000 starih dinara postalo 1 novi dinar.

Dakle, turističku sezonu 1989. godine je Jugoslavija dočekala sa najkrupnijom novčanicom od 100.000 dinara (P97), koja je u augustu iste godine vrijedila oko 7 DM. Hitno se ukazala potreba za višim apoenima pa su na brzinu štampane tehnikom litografije i izdate novčanice od 500.000 i 2.000.000 dinara sa potpisima Mitje Gasparija i Dušana Vlatkovića (P98 i 100), tako da je podkraj turističke sezone Jugoslavija dobila novčanice koje su vrijedile oko 33 odnosno 130 DM, pa strani turisti više nisu morali nositi vreće pune novca po izlasku iz mjenjačnica, odnosno primati nekakve čekove u izdanju NBJ.

Obzirom na brzu i relativno lošu izradu ovih novčanica ZIN je u nekoliko dana bio u stanju da preradi njihove klišeje na samom kraju 1989. godine po nalogu vlade Ante Markovića, da bi premijer u svome ekspozeu pred saveznom skupštinom 1.1.1990. mogao predstaviti svoje radikalne ekonomske mjere i tom prilikom pokazati dvije prve novčanice novog, jakog, konvertibilnog dinara: 50 i 200 dinara od 1.1.1990. sa potpisima Mitje Gasparija i Dušana Vlatkovića (P101 i 102) sto su u stvari bile prerađene novčanice P98 i 100 sa odbijene po četiri nule. Naravno da je nova, jaka i konvertibilna valuta zahtijevala nove i kvalitetno urađene novčanice, pa su ove dvije bile samo prelazno, provizorno i hitno rješenje i u opticaju su se zadržale nešto malo više od godinu dana. Postepeno su zamijenjivane serijom od 10, 50, 100, 500 i 1000 dinara (P103 – 107). Nikada uopće nije bila razmatrana niti mogućnost da se serija od ove dvije na brzinu i prevaziđenom tehnikom izrađene novčanice nadopuni i drugim podjednako loše izrađenim apoenima. Da je NBJ i seriju novčanica kojima je zamijenila “spomenike” smatrala samo prelaznim rješenjem potvrđuje i konkurs za likovno – grafičko oblikovanje nove, nikada realizirane, serije od sedam novčanica koji je NBJ objavila 4.8.1990, a trebao je da traje do 1 5. 1991, dakle u periodu kada je navodno izdata novcanica P101A, kao i 106A, 107A i 107B. Očito je da kontributor Pickovom katalogu ove podatke nije znao, kao što ni autori i proizvođaci ove novčanice nisu znali da je Ksente Bogoev, čiji su potpis stavili na ovu novčanicu napustio guvernersko mjesto u NBJ desetak godina ranije, ili su možda svi to znali ali je dobro došlo da se pribavi kataloška potvrda za prevaru vrijednu 1250 američkih dolara. Kako im je pošlo za rukom utrpati u Pickov katalog prvo tri a zatim i četvrtu problematičnu novčanicu u ukupnoj vrijednosti od 1825 dolara, nastavljeno je sa “izdavanjem” novih: 1000, 500, 10, 5 i 1 dinar, sve sa Titom u maršalskoj uniformi. Da kontributor ovome katalogu pokazuje kontinuirano nepoznavanje problematike najbolje pokazuje da je on još u izdanju kataloga od 1990. godine najavio da očekuje nova izdanja “expected new issue” u seriji “spomenici” od 1.1.1990. godine i to: 2, 5, 10, 100, 500 i 1000 dinara, da je čitao konkurse NBJ sigurno bi očekivao nešto drugo. Zašto tada nije očekivao novčanicu od 1 dinara umjesto one od 2. Naravno, kako sada vidimo, njegova očekivanja su se i ispunila, ali ne 1990. nego desetak godina kasnije i to sa novčanicama koje je “potpisao” guverner kojeg već od 25.12.1981. niste mogli naći u uredu guvernera u zgradi NBJ, jer je već slijedećeg dana Radovan Makić preuzeo tu dužnost. Ako vam dr. Bogoev danas treba, potražite ga u makedonskoj Akademiji nauka i umjetnosti.

Na pitanje gdje svrstati ove novčanice, odnosno, mogu li se krivotvorinom – falsifikatom nazvati nepostojeće novčanice, u trenutku izrade, nepostojeće države morat će čitaoci sami dati odgovor.

Inače novčanice sa velikim slovom kao sufiksom kataloškog broja čine 22% ukupnog listinga redovnih izdanja bivše nam zajedničke države (ne računajući varijante serijskog broja, ponegdje datuma i slično) i, naravno, sve su u katalogu označene kao “Not issued” - neizdate. Pod izdanjima bivše SFRJ se smatraju novčanice zaključno sa kataloškim brojem P111. Novčanica sa kat. brojem P112 (100 dinara 1992) već spada u notafiliju nove države SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora).

Tražeći informacije o ovim izdanjima Christian Costamagna je kontaktirao institucije, naravno uvijek bez zadovoljavajućeg, a vrlo često i bez ikakvog odgovora: Narodna Banka Jugoslavije (odnosi se na SR Jugoslaviju), Zavod za izradu novčanica i kovanog novca Topčider (ZIN), Srpsko numizmatičko društvo (SND), Banka Slovenije, Narodna banka Republike Makedonije i Centralna banka Bosne i Hercegovine, te neke kolekcionare kao i trgovce ovim materijalom iz Zagreba, Beograda, Banja Luke i Ljubljane. Među ovim osobama se nalaze i kontributori Pickovom katalogu za područje Jugoslavije, dakle one osobe koje su podatke o ovim problematičnim novčanicama ugurali u taj katalog. Dvojica trgovaca iz Zagreba i jedan iz Beograda su prvi uvrstili neka od ovih “problematičnih” izdanja u liste svoje trgovačke ponude ili u vlastite kataloge. Danas neki od trgovaca priznaju da ne znaju porijeklo ovih novčanica, iako su ranije, u trenutku prodaje istih uvjeravali kupce iz svijeta da su u potpunosti autentične.

Autor: Amer Sulejmanagić



Post je objavljen 02.01.2006. u 22:29 sati.