"Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu!"
(Rim.8:1)
Čak i prije nego što sam učinio zavjet s Bogom i postao krščanin, jako me iritirao odnos takozvanih 'vjernika' prema svemu što odskaće od uvriježenog nauka što ga danomice slušamo sa propovjedaonica rimokatoličke crkve.
Gotovo uvijek kada me netko upita gdje ja to idem u crkvu suočavam se sa zidom predrasuda i nerazumjevanja. Čim spomenem da odlazim slaviti Boga u evanđeosku crkvu, umjesto u neku rimokatoličku, odmah nailazim na zid sumnje i nevjerice. U vrijeme sveopće 'liberalizacije' i prevladavajuće nazovidemokracije, ne čudi me strah od nepoznatog - doista se posljednjih godina pojavilo više slijedbi koje se nazivaju krščanskima, a koji sa krščanskim naukom našeg gospodina Isusa Krista imaju malo ili ništa zajedničkoga.
No ono što me stvarno iznenađuje jest poražavajuća činjenica da se najveći broj ljudi s kojima razgovaram deklariraju kao krščani, no zapravo o vjeri i krščanskom nauku malo znaju. Ne čudi se, dragi čitatelju, ako se pronađeš u ovome opisu - nema u tome ničeg uvredljivog. Mnogi naime smatraju da su krščani zbog toga što idu u crkvu i s vremena na vrijeme se pomole, barem jednom godišnje ispovjede, svetkuju blagdane i po potrebi poste. O tome sam već pisao, pa cjenjeni čitatelju, pogledaj dolje u ranije tekstove, a ja ću odmah preći na ono što mi je na srcu.
Čini se da mnogi kršćani (a o 'kršćanima' da i ne govorimo) smtraju da je sve što je izvan prevladavajuće rimokatoličke crkve, a priori loše i štetno. Mnogi na spomen evanđeoske, baptističke, metodističke ili neke druge kršćanske zajednice zauzimaju obrambeni stav, ograđuju se i misle da se radi o nekakvoj sekti i krivovjerju.
Uvijek me nerviralo ono 'mi' i 'oni'. Ta nismo li svi mi nanovorođeni krščani pripadnici jedne te iste Kristove crkve?
Kada bi išli analizirati što to naučavamo 'mi', a što naučavaju 'oni' prva stvar koju bi zacjelo primjetili je da zapravo govorimo iste stvari: vjerujemo u istog Boga, istog Spasitelja, čitamo istu Bibliju čak i u istom prijevodu, i jedni i drugi vjerujemo da je Biblija Riječ Božja, da je Biblija istinita...
Što onda čini razliku? Možda tek to što mi, evanđeoski krščani, smatramo da Bog, pošto je svet, pravedan, milostiv, svemoguć itd... neće sam sebi skakati u usta pa u jednom trenutku kazati jedno, a onda se koju stotinu ili tisuću godina kasnije predomisliti se pa reći nešto posve suprotno. Uostalom, Biblija svjedoći upravo o tome da je Božja Riječ dosljedna i nepromjenljiva, pa se držimo one Pavlove:
"Ali kad bi smo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!" (Gal.1:8)
Upravo zbog toga uzimam sebi za pravo, iako sam kao evanđeoski krščanin pripadnik denominacije kojoj papa nije vrhovni poglavar, iznjeti ovdje citat iz enciklike bivšeg poglavara rimokatoličke crkve Ivana Pavla II naslovljene "ET UNUM SINT" (Da budu jedno), koja je čini se slabo ili nikako poznata kako rimokatoličkim vjernicima, tako i mnogim svećenicima...
"Ta je milost na svim stranama mnoge pokrenula te se i među odvojenom braćom uz pomoć milosti Duha Svetoga, pojavilo i danomice se širi gibanje prema jedinstvu svih kršćana."
(str.15)"
"Izvan vidljivih granica Katoličke Crkve ima mnogo onih koji poštuju Sveto Pismo kao pravilo vjere i života i pokazuju iskrenu vjersku revnost, s ljubavlju vjeruju u Boga Oca svemogućega i u Krista, Sina Božjega, Spasitelja, primili su krštenje po kojem se spajaju s Kristom, dapače priznaju i primaju i druge sakramente u svojim Crkvama i crkvenim zajednicama."
(str.19-20)
"U braće od nas odjeljene obavljaju se i mnogi čini krščanske vjere koji na razne načine, nesumljivo, već prema različitim položajima svake pojedine Crkve ili Zajednice, mogu zbiljski roditi život milosti i valja ih smatrati podesnima da otvore vrata u zajedništvo spasa."
(str.21)
"S obzirom na druge krščane, velike krščanske obitelji: Mnogo je jače ono što nas povezuje nego li ono što nas dijeli. Neka svi vjernici imaju na umu da to bolje promiču, pače vrše jedinstvo krščana, što se čišći život prema evanđelju trude provoditi. Jer, što se tješnjim zajedništvom sjedine s Ocem, Riječju i Duhom, to će prisnije i lakše moći uvećavati uzajamno bratstvo."
(str.29)
"Stavljati u prvi plan sve pokušaje da se uklone riječi, sudovi i djela koja ni po pravdi ni po istini ne odgovaraju položaju rastavljene braće, pa otežavaju odnose s njima."
(str.39)
"U duhu govora na gori, kršćani pripadnici jedne konfesije ne smatraju više druge krščane neprijateljima i strancima nego vide u njima braću i sestre. S druge pak strane, postoji danas u govoru tendencija čak i izraz 'odijeljena braća' zamijeniti oznakom koja bolje pokazuje dubinu zajedništva.(...) Govori se o 'drugim krščanima', o 'drugim krštenima', o kršćanima 'drugih zajednica'."
(str.50)
"Ohrabriti svaki napor, na svim razinama gdje se susrećemo s našom drugom kršćanskom braćom."
(str.53)
"Ja, Ivan Pavao, (...) velim vama, vjernicima Katoličke crkve, i vama braći i sestrama drugih Crkava i crkvenih zajednica 'usavršavajte se, opominjite se, budite složni i živite u miru, pa će Bog ljubavi i mira biti s vama'." U Rimu, 25. svibnja 1995.
(Preneseno iz časopisa 'Obiteljski list', ožujak 1996, str.8-9.)
Dakle, iako se ne slažemo oko nekih teoloških pitanja, to ne znaći da trebamo živjeti u svađi ili vrijeđati jedni druge. Smatram uputnijim da svi zajedno zdušno prionemo upoznati Božju riječ i saznati što to Bog od naš želi i očekuje - samo na taj način možemo spoznati svoje zablude i ostvariti ideal kome (nadam se) svi težimo: jedinstvo svih krščana temeljeno na Božjoj objavi, a ne na ispraznim ljudskim umovanjima...
Post je objavljen 31.12.2005. u 00:43 sati.