Prošlo je 5 dana od kada sam pogledao «München», Spielbergov novi film. U međuvremenu emocije su malo splasnule i vjerujem da će mi sa ove vremenske distance biti lakše staviti u riječi moj doživljaj ovog filma. Vozeći kući nakon filma u sebi sam ponavljao samo jednu riječ: «Strašno!» Strašno, ne na prvom mjestu zbog krvavih scena, nego zbog implikacija za međuljudske odnose. Naime, film veoma upečatljivo vizualizira potrebu opredjeljivanja za jednu ili drugu stranu – ako nisi sa nama, onda si protiv nas! Kao osoba volio bih zadovoljiti svakoga, a ovaj film jasno svjedoči o činjenici da je to u međuljudskim odnosima u većini slučajeva nemoguće, posebno kada je riječ o podijeljenim interesima među pojedincima ili grupama sa kojima dolazimo u kontakt.
Sa filmom «München» Spielberg se opredijelio za obrađivanje teme koja je odredila noviju povijest Bliskog Istoka. Film počinje sa krvavim masakrom koji su Palestinski ekstremisti izveli nad Izraelskim olimpijskim timom za vrijeme münchenske olimpijade 1972. godine. Nakon tog masakra ništa više nije bilo kao ranije u blisko-istočnom konfliktu. Izraelci kreču u osvetu, Palestinci im vračaju i krug osvete i odmazde se nastavlja do današnjeg dana. Ekranizirati ovaj konflikt, a pri tome zadovoljiti obje strane, je nemoguća misija. Očekivalo bi se da Spielberg kao Židov naginje prema Izraelskoj strani, ali to se u ovom filmu ne može sa sigurnošću potvrditi. On u filmu daje riječ i Palestincima i oni nisu prikazani kao vjerski fanatici željni klanja, iako nisu uvijek niti sasvim pozitivni likovi. Stoga se kao posljedica dešava da Spielbergov novi film podjednako kritiziraju i Izraelci i Palestinci. Svatko bi želio biti prikazan u ljepšem svijetlu, dok bi druga strana morala ispasti daleko crnjom nego što je to ovaj puta ispalo. Spielberg je vjerojatno jedan od rijetkih Izraelaca koji si ovakvu kritiku svog naroda može dopustiti, jer sa «Schindlerovom Listom» se već iskazao kao dovoljno veliki domoljub. On sam će reći da je «München» kreirao kao njegovu «osobnu molitvu za mir» (Time). Dakle, ako želimo razumjeti ovaj film, onda u njemu trebamo tražiti elemente koji bi upućivali na moguće rješenje konflikata mržnje, osvete i podijeljene lojalnosti.
«München» prati grupu od 5 Izraelaca koji su nakon münchenskog masakra zaduženi od strane Izraelske vlade za likvidaciju 11 Palestinaca odgovornih za planiranje masakra. Grupa Izraelaca se ranije nije srela, a vodi ju Avner Kaufmann, mladić iz ugledne židovske obitelji poznate po herojskim djelima. Prvi sastanak grupe se događa u obiteljskoj atmosferi zajedničkog objeda u privatnoj kući negdje u Europi. Ako bi trebalo sažeti film u tri riječi onda bi «lojalnost, obitelj i zajednički objedi» bio veoma jezgrovit sažetak. Naime, motiv obitelji je nešto što se provlači kroz cijeli film. Na samom početku pri scenama münchenskog masakra Spielberg nam naizmjenično prikazuje pred televizorima okupljene obitelji izraelaca i palestinaca koje u strahu iščekuju sljedeću vijest o njihovim najbližima. Grupa od 5 Izraelaca isto funkcionira kao složna obitelj koja sve radi zajedno. U toku filma se susreću i sa drugim sličnim obiteljima koje su povezane ideološki ili nacionalno. Pri jednoj akciji u Ateni Avnerova grupa dolazi u kontakt sa grupom militantnih palestinaca i silom prilika moraju sa njima provesti noć u istoj prostoriji. U manje-više miroljubivoj koegzistenciji Spielberg jasno pokazuje podjelu koja vlada između ove dvije obitelji.
Najznačajnija obiteljska scena se događa u sredini filma kada Avner dolazi u posjetu nepoznatoj obitelji koja mu pomaže u lociranju 11 palestinaca sa njegove liste za likvidaciju. Ova obitelj funkcionira kao mala obavještajna zajednica koja je za novčanu naknadu u stanju locirati bilo koga bilo gdje na svijetu, ali rade samo sa privatnim naručiteljima informacija, a nikako ne za vlade. Avner u kontakt sa ovom obitelji stupa preko Louisa koji mu je prethodno već dao podatke o 3 palestinca koje je Avenrova grupa uspješno likvidirala. Louisova obitelj je zadovoljna progresom Avenrove grupe i želi upoznati Avnera. Kada Avner u Louisovom autu stiže u veliko ograđeno dvorište obiteljske kuće na selu izvan Pariza auto okružuje desetak male dječice koja su tu da pozdrave stranca. Zatim Avner pomaže u pripremi zajedničkog objeda i sudjeluje u objedu na kojem su nazočni svi članovi obitelji. Avner je ovime uveden u Louisovu obitelj i postaje njenim dijelom, iako o njima zna veoma malo detalja.
U drugom dijelu filma Avnerova grupa počinje sumnjati u uspješnost njihove misije. Prateći vijesti shvaćaju da njihove likvidacije Palestinaca proizvode nove masakre od strane palestinskih grupa. Dakle, nasilje rađa dodatno nasilje. Uz ovo, u Avneru se rađa sumnja da li su Plaestinci koje likvidira stvarno krivi. Rezultat su noćne more i jak psihički pritisak zbog krvavog posla kojeg obavlja. Iz ovoga proizlazi konflikt sa Avenrovim šefom u Izraelu. Naime, njegov šef mu traži podatke o izvoru koji mu pomaže locirati Palestince, jer onaj tko može locirati Palestince mogao bi locirati i bilo kojeg Židova i pomoći njegovu likvidaciju. Dakle, Avnerov izvor je jednako opasan za Židove kao i za Palestince. Sa druge strane, Avner traži od šefa dokaze da su Palestinci koje likvidira stvarno krivi. Ovaj konflikt ima dva važna aspekta:
1. Dokazi o krivici onih koje se progoni su posebno aktualna stvar u trenutnim političkim zbivanjima oko Iraka. Naime, Amerikanci od njihovog predsjednika traže dokaze za opravdanost rata u Iraku, a predsjednik ima teškoće proizvesti dokaze. Dakle, u tom kontekstu je film kritika američke prisutnosti u Iraku i time je jasno zašto film nije omiljen u SAD-u.
2. Avner se u ovom kritičnom trenutku mora odlučiti kojoj će obitelji biti lojalan. Dali obitelji njegovog porijekla, Izraelu, ili obitelji gotovo nepoznatog stranca Louisa. Ova odluka je teška, jer on u Izraelu već važi za neku vrstu nacionalnog heroja zbog njegovih zasluga za likvidacije. Sa druge strane, nema razloga da oda Louisa i time dovede njegovu obitelj u opasnost. Stoga Avner odlučuje izaći iz posla i nastaniti se u New Yorku.
Zdanja scena dovodi ovaj koncept lojalnosti do kulminacije. U toj sceni se Avenr sastaje sa njegovim bivšim šefom u parku nasuprot Manhattana. Šef mu nudi da se vrati natrag na posao u Izrael, a Avner poziva šefa da to veće dođe kod njega na zajednički objed u krug njegove obitelji u New Yorku. Šef mu jasno daje do znanja da nikakvog zajednilkog objeda neće biti i da jedina ponuda koja se nalazi na stolu jeste Avnerovo vračanje u Izrael. Zatim šef odlazi na jednu stranu, a Avner na suprotnu, dok ih kamera prati da bi se najzad zaustavila na motivu tada još postojećeg World trade centra.
Ovo razdvajanje je mučan doživljaj za gledaoca, jer vizualizira nemogućnost podijeljene lojalnosti. Za mene je ponuda zajedničkog objeda odlučujući element za cijeli film. Naime, objed spada u intimnu obiteljsku atmosferu. Nije uobičajeno mrziti onoga u čijoj sam kući bio gost i koga sam upoznao u intimnoj atmosferi njegovog doma jedući za njegovim stolom. Dakle, zajednički objed u intimnoj atmosferi obitelji je rješenje koje film nudi za problem podijeljene lojalnosti, međuljudskih i međunacionalnih konflikata. Židovi i Palestinci, Iračani i Amerikanci, Avner i njegov šef, bi trebali sjesti za isti stol u obiteljskoj atmosferi i upoznati kulture, upoznati način razmišljanja i shvatiti jedni druge, jer mržnja nestaje sa bliskošću i intimnošću. U ovom kontekstu je jasno zašto Spielberg naziva njegov novi film «molitvom za mir». Kritizirati ovaj film mogu samo oni koji nisu shvatili motive lojalnosti, obitelji i zajedničkog objeda.
P.S.
Motiv objeda kao rješenja konflikata je posebno interesantan za kršćanski svijet, jer je jedan od osnovnih elemenata Kršćanstva upravo objed - Sveta večera. Glavna svrha Svete večere jeste povezivanje čovjeka sa Bogom i čovjeka sa čovjekom. Da li kršćanska Sveta večera može pomoči u zbližavanju nespojivog?
Post je objavljen 30.12.2005. u 21:05 sati.