U glavi postoje razne ladice. U njima su tajne, velike i male. Broj im nije poznat. Ovisno od čovjeka do čovjeka, ima ih u različitim oblicima i količinama. Njihova popunjenost, isto tako, različita je. Iz nekih vire razne dogodovštine, u nekima su najskrivenije tajne, a neke su potpuno prazne.
Petar je sasvim običan čovjek. Barem na prvi pogled. Broj ladica u njegovoj glavi istovjetan je kvalitetnijem bidermajerskom namještaju. Svoju prvu ladicu otvorio je negdje u 11. mjesecu života kada je, za razliku od ostale djece, prvo rekao tata, a tek dva mjeseca nakon toga prohodao. Možda se to događa i drugim ladicama, ali ta njegova prva ladica, u svoju šupljinu primila je neobičan odgovor. - Tišinu. Svijet je bio nečujan. Odgovora nije bilo.
- Ta-ta! - razlomljenim glasićem rekao je, no nije primio ničeg povratnog. Oko njega bila je
samo tišina. Nikakvi pogledi i zatvorena usta.
«Majka se smijala, gladila ga po glavi» i iz nje je zračila čudesna hladnoća. Zvukova nigdje nije bilo i sve je odisalo zrakom bez emocija. Ladica se polagano punila...
***
-Ljubavi! – Prvi puta u životu Petar je, gledajući Marinu, nekome rekao, eto, tu čudesnu riječ koju je neprestano osjećao, no nikada je nije mogao podijeliti s nekim, nekim tko bi ga čuo. Njen pogled uzvratio mu je čudesnu snagu i on ju je poljubio.
Ugasio je kazetofon, skinuo sa zida Marininu sliku obrisavši slinu s nje, pogledao kroz prozor i zatvorio ga.
Na dvorištu je još uvijek bilo isto, nepromijenjeno, plastično drvo koje je tamo stajalo iz doba popunjavanja njegove prve ladice. I trava ispod njega, još uvijek je bila uredna, bez trunke smeća ili ljudskih tragova. Tek u daljini kretala su se biće za koja je odavno shvatio kako s njima nešto nije u redu, to je bilo smješteno u šestu ladicu.
Što je san, nije znao. Povremeno bi se ukočio. Na trenutak bi se sitnice oko njega promijenile, no to je bila normalna, svakodnevna pojava. Tako je bilo i u njegovom 6322 danu života.
Oko kamere, smješteno u gornjem desnom kutu iznad prozora uočilo je izraz posebnog emotivnog stanja kod Petra. Malena sonda, smještena ispod kože u predjelu između atlasa i lubanje aktivirana je i on se ponovno ukočio. Svijet u njemu zamrznut je kao i obično, misli i sve svjesno u njegovim ladicama postalo je zatvoreno.
***
Petar je bio zaljubljen. Višegodišnji trud tima eksperata, znanstvenika okupljenih oko proučavanja ljudskih ladica došao je u pitanje. Sva nastojanja za stvaranjem što prirodnijeg svakodnevnog života klona mogla su pasti u vodu. Svih 6323 dana projekta «Petar» postalo je upitno.
Prilikom mućkanja cocktaila odabranih gena, i u njih ubacivanih dotadašnjih saznanja o karakteristikama i odnosima pojedinih genskih zapisa na karakter ljudskih osobina, vodila se posebna briga kako bi se razina emotivnosti smanjila na najmanju moguću mjeru.
Petar je dobivao promišljene i dobro pretresane podatke koji su ga trebali naučiti govoriti, pisati, pamtiti... puniti ladice. Podatci otac, majka, brat, sestra… u najranijim danima dosljedno su mu predočavani putem zvuka, hologramskih slika. Njegova prva ladica punjena je čistim pojmovima pri čemu je velika pažnja posvećivana zatiranju njegovih emocija.
Pojam majka njemu je bio čista definicija: - Biološka jedinka koja na svijet donosi novu jedinku za što je potreban otac. Majka može roditi više jedinki. Tada su oni braća. -Tako je Petar trebao shvaćati svijet.
***
Marina zapravo nije ni postojala, niti je za njega imala to ime. Nalazila se na dva puta jedan metar velikom plakatu, bila je fotografija, u biti služila je za učenje anatomije. U stvarnosti, ona je bila Mirna, a njena slika bila je jedini kontakt s Petrom.
Post je objavljen 30.12.2005. u 03:21 sati.