Marketing
Sloboda
Čovjek je društveno biće. Jedna od definicija koju pamtim još iz prvih susreta s filozofijom kao naukom svih nauka.
Prije par dana sam kod Jazzie pročitao post o odjeći i našem odnosu prema ljudima, koji gradimo na osnovi njihovog stila odijevanja. Ponukalo me je to da se zapitam: gdje je granica između forme i sadržaja, gdje počinje naše ponašanje nametnuto sredinom u kojoj živimo, a gdje mi jesmo ono što jesmo? Ima li to veze s našom osobnošću, mladenačkim buntom, zrelijim konformizmom, željom da se uklopimo ili jednostavno sredina od nas, i mimo naše volje, stvara malograđane?
Što je to što me tjera da u kazalište idem svečano obučen (čak ću i kravatu staviti, a dragi bog mi je svjedok da je ne volim), zašto se u određenim trenucima uljudno ponašam, a najradije bih psovao kao zadnji kočijaš… ?
Koliko su puta moje ponašanje, moje radnje, moji javno iznijeti stavovi bili određeni i nametnuti sredinom u kojoj živim? Zašto mi je bon ton u mladosti bio nešto što se treba kršiti, a danas mi je žao što ga ne poznajem puno bolje?
Vraćam se opet na početak: čovjek je društveno biće, njegova sloboda je ograničena slobodom ljudi iz njegovog okruženja. Dakle, sloboda drugih meni nameće norme, pravila i oblike ponašanja i sve me više čini neslobodnim. Da bih se oslobodio moram se osamiti. Ako se osamim više nisam društveno biće već osamljenik i izopćenik, a kao takav nigdje nisam dobrodošao. Moja sloboda još je više ograničena. Evo me u krugu iz koga nema izlaska? Prilagodi se i vrti sa svima ostalima.
Malo se zakompliciralo, ali htjedoh reći: sredina, status, prihvaćene vrijednosti i napokon naša htijenja često nas znaju ukalupiti u neki oblik koji nismo mi. Vanjska slika koju šaljemo nije ona naša prava, unutarnja. Sve dok smo svjesni toga, dok nadvladava ona unutarnja, još smo na pravom putu.
Ili ovo zvuči licemjerno?
Post je objavljen 29.12.2005. u 14:10 sati.