Jedna ruska legenda govori o jednoj starici koja se u hladnoj noći upravo htjela zavući u svoj topli krevet, koji je stajao blizu velike tople peći. Odjednom netko pokuca na vrata. No ona jednostavno nije htjela otvoriti. Ali kucanje je postalo jače i učestalije. Konačno ona otvori samo malo vrata, širine jednoga dlana. Vani su stajali pastiri crvena lica sa snijegom u kosi. Njihove duge brade su bile zaleđene, a oni uzbuđeno počeše starici pričati o lijepom djetetu, koje se upravo sada rodilo u nekoj priprostoj štali.“Hajde brzo, babuška“, zamole je pastiri,“ hajde brzo, ti znaš baratati s novorođenim djetetom“ Babuška je vrtjela glavom. Njena soba je tako topla, a noć je jako hladna. Njen je krevet udoban, a vani piri studeni vjetar. „Sutra“, reče starica, „sutra ću ići pogledati dijete!“ Pastiri otiđoše. Ali nedugo zatim oni opet zakucaju na vrata i zamole staricu za košaricu s malo kruha i vode. Htjeli su je odnijeti ljudima u štali. “Sutra”, odgovori starica, “sutra ću nešto odnijeti ljudima u štali!” Slijedećeg dana starica uprti košaru s hranom i malim darom. Ali kada je došla do štale u njoj nije bilo nikoga. Ljudi su otišli. Štala je bila prazna!