Ovim ću se zapisom nadovezati na Plumbuma, koji se također bavio nulom i ništicom.
Problem je u tome što je 1992. godine Marijan Krmpotić (a čitao sam ga i u Hrvatskom slovu) sastavio Jezični priručnik kojim nam nije baš olakšao posao i omogućio jednostavnije snalaženje u lingvističkim dvojbama. Među ostalim, tamo piše da Srbi govore "nula", a Hrvati "ništica"! Ma je li?! Otkad to?
Nula je, dragi gospodine Krmpotiću, broj – kao jedan, dva, tri, četiri… A ništica je znak za nulu. I nema to veze s Hrvatima i Srbima, jer oba naroda za brojeve rabe iste riječi. Razlike su eventualno moguće tek kada spominjemo ništicu, jedinicu, dvicu, tricu, četvrticu, peticu… – dakle brojke – gdje "oni preko" imaju npr. dvojku i trojku, lekseme koji kod nas označavaju nešto drugo (KGB je, recimo, uvijek djelovao u zloglasnim trojkama, skupinama od tri čovjeka).
U Šonjinu su rječniku izjednačene riječi nula i ništica pa oba oblika označavaju i broj i brojku. To je, mislim, pogrešno, ali kako razgovorni jezik stalno utječe na standardni, mijenja ga i prepravlja, možda ne bi trebalo prilagođivati leksikografske definicije u primjerima poput "temperatura se približila ništici", jer znače otprilike "živa se u termometru nalazi kraj te oznake", nešto što je vizualizirano, preneseno, a ne doslovno – premda bi pravilnije bilo kazati da "temperatura iznosi nula Celzijevih stupnjeva". Čim izričemo neku vrijednost, rekoh to i u prethodnom zapisu, služimo se brojevima, a ne brojkama.
Što se ostalih stvari tiče – da ne duljim – pročitajte citirani blog.
Post je objavljen 29.12.2005. u 12:12 sati.