Jedno od neizbježnih i ključnih pitanja današnjice jest kakvi će dugoročni intimni odnosi najbolje funkcionirati u sutrašnjici. Postoji li tradicionalan oblik "zapadnog" braka i obitelji? Jesu li se promijenili naši pogledi na brak? Ako jesu, zašto? Kakva nas budućnost očekuje?
Koliko se brak izmijenio?
Jasnija slika koja nam može pružiti odgovore na navedena pitanja može se kristalizirati na primjeru SAD-a. Od 100 milijuna američkih kućanstava, njih 30 milijuna sastoji se od samaca. Dvadeset i devet posto Amerikanaca u dobi od 25 do 44 godina živi samo, kao i 39 posto iznad 65 godina. Neki samci su nevjenčani mladi stručnjaci, neki su sredovječni muškarci i žene, kao i mnogo više starijih žena, a tek nešto malo starijih muškaraca. Neki se samci nikada nisu vjenčavali, a neki su rastavljeni, čak po nekoliko puta. Neki, pak, samci imaju intimne partnere, ali odabiru labavu vezu i ne žele se vjenčati. Drugi apstiniraju. Za jedan trend bilježi se porast - same žene stručnjaci donose odluku o samostalnom majčinstvu u svojim 30-im ili 40-im.
Najčešće američko kućanstvo sastoji se od braka dva stručnjaka sa ili bez djece. Tradicionalno kućanstvo s muškarcem hraniteljem iznosi 22 posto. S druge strane statistike nalazi se pola američkih brakova koji završavaju razvodom, a 80 posto razvedenih nanovo ulazi u brak i kombinira svoje obitelji u novo kućanstvo s djecom iz jednog ili oba prva braka.
Homoseksualni gay i lezbo parovi, sa ili bez djece, vjerojatno zauzimaju 5 posto američkih kućanstava. Takvi parovi mogu odabrati između nekoliko načina roditeljstva Ó odgajati djecu iz prijašnjih heteroseksualnih brakova, usvojiti djecu ili iskoristiti razne načine umjetne ili prirodne oplodnje te zamjenskih majki.
Zašto se brak izmijenio?
"Dok nas smrt ne rastavi" značilo je sasvim drugačiju stvar 1900. kada je prosječna očekivana životna dob bila 47 godina. Žene su tada imale vrlo malo mogućnosti za ekonomsku neovisnost, a razvod se, kada je i bio moguć, rijetko koristio. Značenje "dok nas smrt ne rastavi" je sasvim drugačije sada kada su žene obrazovane, imaju vlastite karijere, neovisne su i društveno prihvaćene kao samci, u svijetu u kojem prosječna očekivana životna dob probija granicu od 80 godina, a očekuje se da će i nadalje rasti.
U prošlom, 20., stoljeću žene su proširile svoju samosvjesnost, građanska prava, političku moć i ekonomsku neovisnost. Po prvi put u povijesti, žene danas nadziru svoje reproduktivne sposobnosti pilulom i legalnim abortusom. Naše pra-pra-bake provele su većinu svoga života u podizanju 6 do 8 ili više djece. Današnja žena potroši nekoliko godina podižući, u prosjeku, 1,6 djeteta.
Prije 100 godina, naši zakoni, "moralistički" političari, propovjednici i pučki "skrbnici o čistoći duše i tijela" čvrsto su nadzirali što mi Zapadnjaci smijemo i ne smijemo na polju seksualnosti. Od sredine prošlog stoljeća nadalje, pravni sustavi zapadnih zemalja polako su otpuštali stege pornografije, prava privatnosti, abortusa i sigurnosti kontracepcije. Usprkos mjestimičnih uspjeha konzervativnih religijskih vođa i povećanog dogmatskog propovijedanja Vatikana i ostalih religijskih centara o nemoralnosti kontracepcije, homoseksualnosti i izvanbračnog seksa, promjene su se dogodile na polju našeg vrednovanja seksualnosti i braka u svijetu ranog puberteta i kasnog braka, zagrijanih javnih rasprava o građanskim pravima homoseksualaca, homoseksualnih udruga i proboja neovisnih žena i homoseksualaca, cyberseksa i interneta, povećanja seksualnog sadržaja na TV, te porno VCR-a, CD-ROM-ova i DVD-a. U našem ubrzano promjenjivom svijetu, religijski autoriteti pružili su sigurnosno gnijezdo nekolicini, ali većina ih je ignorirala jer su izgubili dodir sa stvarnošću post-seks-revolucionarnog svijeta koja se mijenja.
Kakva nas budućnost očekuje?
Nikada nije postojala jedinstvena "tradicionalno zapadna obitelj", osim u umovima sanjarski naivnih konzervativaca. Uvijek su u našim europskim i američkim kulturama postojali različiti seksualni životni stilovi, obrasci braka i obitelji, više ili manje otvoreni i tolerirani.
Prema statistici američke vlade, najvidljivija sila koja mijenja društvenu okolinu naših brakova jest, nedvojbeno, skoro udvostručena prosječna očekivana životna dob, od 47 godina u 1900. do 70 u 2000. Međutim, članak Shripada Tuljapurkara u srpanjskom izdanju znanstvenog časopisa Nature, upozorava da će vladina predviđanja očekivane životne dobi biti mnogo viša 2020. ili 2050. Prema Tuljapurkaru, vlada i političari redovito izbjegavaju porast prosječne očekivane životne dobi jer ne žele planirati složene društvene i ekonomske posljedice takvog povećanja na 90, 100 ili više godina.
Možda možemo odbiti razmišljati o tome što "dok nas smrt ne rastavi" i "zanemariti sve ostale" znači danas i što će značiti u budućnosti u kojoj će polovica Zapadnjaka živjeti 90, 100, ili više godina. Međutim, ne možemo pobjeći od bliske budućnosti, kada ćemo uistinu živjeti dulje od 100 godina. Ne možemo izbjeći veći broj razvoda, otvorenije obitelji, više obitelji stručnjaka s karijerom, te obitelji s manje djece, više adolescentskog i izvanbračnog seksa te više brakova s otvorenom seksualnošću, i na kraju, više onih koji uopće ne žele stupiti u brak. Sve u svemu, očekuje nas otvoreniji svijet i pregršt novih životnih stilova.
skinuto sa interneta
Post je objavljen 29.12.2005. u 22:15 sati.