Još malo Andrića....
Kad se pomoli proljeće, prostruje sokovi koji vežu sve što je stvoreno, onda nas zemlja-majka privlači sebi i razgolićuje kao neposlušnu djecu. Sa svakim martovskim danom osjećam kako pada s mene stotinu umišljenih okova i taština. Gol sam i malen pod suncem koje jača. Kao u malom jezeru oblaci, prolaze u meni događaji proljeća: bolno razvijanje pupova, nenatkriljivo nježni pokreti ptica, geste djece u proljetno jutro, kretanje vrelih djevojaka koje se ugiblju i krše pod teretom ploda, nada i vječnih zakona u sebi i sav taj bezbroj malih kratkih događaja prvog proljeća, koji su trajniji i istinitiji nego išta što sačinjava naš život.
Sagaraju ljetne vreline. Vidici su bistri i daleki, a samoća, bez kraja i konca, stvara tamna velika polja za snove i uzaludan let nada. Svaki dan otvara nove samoće i pustoši u meni i oko mene. Želim svjetove i oceane i vihore i velike ognjene pojave koje liče na čudesa, i mnoštva želim, bučna silna ljudska mnoštva koja se povijaju pod zanosima radosti i bjesnila kao klasje pod vjetrom. Htio bih da još jednom idem s mnoštvom koje pjeva, koje pleše i bjesni, htio bih da sam sam i nepoznat u ovom bezimenom mnoštvu kom sam brat samo po liku.
Dok se izmakneš društvu dok potražiš pero, hartiju i samoću, dok ponovno prepoznaš dušu iznakaženu dnevom, dok se s mukom prisjetiš vala koji je dušu taknuo i ponio te u samoću, u to je i osjećanje rad kog si došao, nesrećni pjesniče, davno iščezao. I ostane sjeta. Tiha zamišljenost nečeg što je minulo zauvijek a da nikad nije ni bilo ili bar nikad duže nego što vjetar pomiluje čelo kad hiti poljima.
Post je objavljen 29.12.2005. u 01:55 sati.