Očito ništa. Da me više nema, sunce bi jednako sjalo, more istim tonom šumilo, zemlja bi se i dalje vrtjela oko sunca… Ali, svakodnevnica mojih najmilijih bi se promijenila. Možda je to bit, bit smrti – da vidimo koliko smo zaista ljudima značili jer danas nitko nije iskren. To je, valjda, jedina pozitivna strana smrti. Stotine ljudi umire svakoga dana, a još gore, mnogo djece umire u svijetu, a ja ne vidim tugu zbog toga na licima ljudi. Kao da je smrt dobrodošla… Možda da, za stare i bolesna, ali sigurno ne za malo dijete pred kojim je cijeli život. Smrt je dio života i ona nije kraj, sigurno nešto slijedi iza nje… Barem se nadam…
Meni ništa ne bi koristilo da cijeli svijet plače za mnom, ali bih bar na tren htjela vidjet suzu u oku najbližih ili bar da zastanu na sekundu i da me se sijete po nečem lijepom. Ne bih si oprostila da cijeli život si to predbacuju i pate za mnom. Nečija smrt je samo jedan bolan dan sa dugotrajnim posljedicama zvanim TUGA!!! Iako nije idealno vrijeme za razmišljanje o smrti, nikad ne znaš što ti sutra donosi, zato- živi život onako kako se tebi sviđa jer je on prekratak da se stalno prilagođavaš drugima…
You are the measure of all thinks…
Post je objavljen 28.12.2005. u 20:36 sati.