Odlučila sam da vam ponudim izbor fragmenata iz ''Ex ponta'' i ''Nemira'', ritmizirane proze Ive Andrića, dobitnika Nobelove 1961.god. Osobno mi je jedan od najdražih pisaca. Ova 2 djela su njegovi rani radovi. Ocjenite kako vam se sviđaju.
.....Biju me dani nemirom, san me vara i mladost me boli, a ja šutkam otrovanu krv da u tišini bolje čujem huk vremena koje dolazi. Zora koja će sutra svanuti za mene je najviša zapovijed, sve dotle ja sam čovjek koji čeka i vojnik na skrovitu mjestu. Oko mene su šume, koje znadu samo jednu zapovijed: da se raste, i samo jednu nuždu: da se umire. Nada mnom oblaci, zli, nijemi i žalosni. Suđen sam na samoću, srce mi, čini mi se, ne bije, samo osluškujem divlji topot i svetačko pojanje godina koje dolaze. U krvi i slavi novih sve ljepših zora iščezavam. Živjet ću možda još samo kao tamna opomena u dušama, a niko neće znati kako mi je bilo u suton kad je velik i svijetao oblak na obzoru, kad želja raste, a staze mokre, i nema nade da će iko doći........
....Kad slušam riječi oko sebe, ja mislim da su sve one zaludu, jer nijedna ne nalazi odjeka u meni, i kad slušam danju ili noću sate koji izbijaju, ja znam da nijedan od tih bezbrojnih sati nije moj. Kad dobro osluhnem, ja ne čujem ništa do kiša i vjetrova u kojima je moja duša kao njiva, tamna i bez glasa. Ali ja se smješkam u vrijeme, a moja strpljivost je sestra vječnosti. Iskucavaju svijetom sati, a moje vrijeme je daleko i moji dani još ni klice pustili nisu. Ali i ovako, sam i nepoznat, ja bivam vedriji sa svakim danom i jači sa svakom noći. Nisam nikad slutio da ovako umijem čekati i ići polako i stisnutih zuba, dok mi u krvi gori budućnost kao groznica i sve što će još biti vri u meni kao taman bol.......
Mislim da će ovo ipak biti u nastavcima, malo je podugačko.
Post je objavljen 28.12.2005. u 01:18 sati.