Pa sudi mu hebrang, kačunko i razni drugi ´ćunci´ i neka vas ne zavara to što su u ovom slučaju Orhanovi suci – Turci. Raznorazni mjerači ili određivači tuđeg mišljenja su uvijek rađeni po istom kalupu, a nacija je tu samo celofan koji omata njihovu bahatu jezgru, baš kao poklone ispod rvackog božićnog bora. Iako su u nas slučaj turskog pisca po inerciji uspoređivali sa slučajem hrvatskog pisca Matvejevića, meni se čini bližim ona usporedba sa slučajem Latinica. ´Nekoga´ na položaju zapeče ´nešto´ izrečeno i odmah padaju glave. A zbog čega? Zbog mišljenja. Mišljenja ljudi moji!
Evo doslovno iz knjige prepisujem zabilješku o piscu: Orhan Pamuk rođen je u Istanbulu 1952.g. Autor šest romana, Pamuk je najvrsniji i najprodavaniji suvremeni turski romanopisac, dobitnik uglednih međunarodnih književnih nagrada (za Bijeli zamak, 1985.), a djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika. Njegovo posljednje djelo Zovem se Crvena, kritičari su jednoglasno proglasili remek-djelom. Živi i radi u Istanbulu.
I što je sada taj nagrađivani, a možda i bitnije – čitani pisac, toliko skrivio da mu se sudi? Jeli ubio, opljačkao, pronevjerio? Napao, silovao, zgazio i pobjegao? Ma kakvi ljudi moji, šipak! On je po onim raznim određivačima mišljenja, onim samozvanim braniteljima digniteta koječega, u ovom slučaju turske nacije, učinio nešto kudikamo gore – on je mislio. Zamislite – on se usudio misliti. Ma kako ga nije sram! Orhan Pamuk se usudio dirnuti u tursko osinje gnijezdo, baš kao i Latin u hrvatsko. Pamuk se usudio reći istinu - bolnu, mračnu, teško ´progucivu´, ali ipak istinu. Armenci nisu nestali tek tako, a i Kurdi ne ukokavaju sami sebe. I to je to. Tuđman, a pogotovo Šušak, nije bio svetac, daleko od toga, a oni paraziti oko njih još i manje. I to je isto to. Ali TO nekoga uvijek očeše. Moćna je ta riječ od dva slova, zar ne? Čovjek se zapita što se iza nje toliko opasnoga krije. Čije okrvavljene ruke, ili zatintane? Čije transformacije, ulizništva, nečiste savjesti? Čiji prljavi veš? Ili obraz? Koji je pivac prvi zakukurikao?
Latin je pao, Ladišić i prije njega, Pamuk je na ledu (en ti šta Vropa mere učinit!), Matvejević skoro pa isto (en ti šta DrIvo mere učinit!) i mnogi će još pasti. Nemojmo se zavaravati, mjerača mišljenja bilo je i bit će - dokad svijeta bude, i padat će glave i dalje, bez obzira na naciju, granice, jezike i kulturu. Turska, Hrvatska, Mianmar, Irak, Sjeverna i Južna Koreja, Bolivija, Kolumbija, etc. etc. sve je to isto. Mjesto radnje je uvijek isto, igra ista, igrači isti. Ljudsko kazalište, pozornica – čovječanstvo, ljudi i beštije.
I jedan fenomen također dijelimo - uz glave pada i nešto daleko zanimljivije i rječitije za vrijeme u kojem živimo – padaju maske. Gledajmo, promatrajmo ta lica bez obrazine i učimo. To nam je dužnost. Budućnost će od nas tražiti vještinu prepoznavanja čovjeka među hijenama.
Sretan Božić Orhane! Salam alejkum Denis! Ne, nema zabune. Još ima ljudi koji dijele istu vjeru – istinu.