Bio je to impuls iz prošlosti. Stigao je oko 12 sati. Sjedio sam u južnom dijelu palače, pio kafander i pričao. Pogledao ekran i vidio impuls podjeljen iz dva dijela. Previše slovnih znakova, znači komplikacija. U neku ruku, impuls je tražio rješenje situacije, a za mene je situacija bila rješena. Možda. Isto sam progutao knedlu. Nisam stigao odmah ni odgovoriti. Isključilo me na trenutak od podražaja okoline i stavilo u kontekst izgubljenosti. Odgovorio sam dvi ure kasnije, u mirnoći svoje jazbine. Odgovor je bio kontra mog idealizma, ali u suštini objektivne racionalnosti. Ne mogu opet proživljavati nestabilnosti, nerede, kaose i emocionalne diverzije. I ne želim. Sad sam tu, jak i stabilan kao oveći neboder zbijen cementom staklom i željezom. A dogodilo se da sam bio i World Trade Center, pa me se opet srušilo. Ne više. Obrambeni mehanizam je uključen. Sve dok ga netko drugi ne uzdrma opet.
Post je objavljen 28.12.2005. u 01:43 sati.