Pregled posta

Što je ustvari Brudet?

Brudet (iliti ga brodet) je vrsta jela, reći će oni brzopleti. Nazivam ih brzopletima jer pojam brudet zahtjeva dublju analizu. Vrlo vjerojatno ta analiza neće imat puno veze s mozgom s obzirom na lokaciju na kojoj je upravo čitate, al bože moj, to ste znali i prije nego što ste kliknuli ovamo:) Moje vjerovanje je kako se taj dalmatinski specijalitet čak ne može niti nazvati hranom za ljude, unatoč finom mirisu i okusu.

Kontinentalci kojima riječ brudet nije nikakav faktor u životu, ovdje mogu pronaći recept za jednu od stotine varijacija na temu brudeta. Kod mene doma je moj stari glavni brudetđija. Odraso je na otoku, na oštrim škrapama, na siromašnoj zemlji, i sa udicom u ruci, što ga čini ribljim kulinarskim virtuozom, i tu se nema što nadodati.

Dosad ovaj post izgleda supach i polako se pitate gdje je problem? Fina ribica + dobar kuhar = odlična papica.
Supach my ass!
Kažu stari ljudi da je brudet bolji što je riba sitnija i dračastija (drače su riblje kosti op.a.) tako da u padelu natrpaju škrpoče (škrpuni, male škrpine op.a.), ugora (a jebat ga ako ne znate što je ugor op.a.), i svega ostalog što na vagi ima više kosti nego mesa. Povrh svega, brodet se priprema jako dugo što za posljedicu ima ručak u kasne popodnevne sate kada ste već gladni kao prosječna australska bijela psina kad zabonaca, a srufera ni za lijek.
Kada napokon dođe vrijeme i sjednete za stol, sve puca od finih mirisa, sočnog šuga, palente... tanjuri se trpaju. Prava gozba!
Al kurac gozba.
Od toliko hrane, prave hrane gotovo da i nema. Sva ta fina riba toliko je isprepletena kostima da je u prosjeku potrbeno 7 do 9 minuta visoke koncentracije čišćenja i prebiranja za nešto što se ne bih usudio nazvati kvalitetnim zalogajem. Povrh svega, uz svu pažnju i uloženi trud, opet se zalomi dračica koja vas nemilosrdno ubode u desni kada se najmanje nadate, i time vam lansisra živac na miljon. Nerjetko tako provedete i po sat dva za stolom, a na kraju ostanete gladni. Razumjete li sad moju frustraciju?

Postoji još jedna zanimljivost. Mog starog (a i sve tvrdokorne otočane) uopće ne jebe to što riba nije čista. On svaki put nakrca puna usta i onda kroz neke meni nikad shvatljive tehnike koje uključuju srkanje, cuckanje, muskanje, žvakanje, grickanje, pa još malo muskanje, i naposljetku pljuckanje, toliko uspješno isfiltrira ribu od milijun sitnih dračica koje jednostavno u nekoliko navrata kroz proces ispljune na tanjurić.
Interesantno je što tanjurić s mojim ostacima koje koje brižno manualno prebirem sadrži dovoljno ribe za još jedan siromašniji ručak, dok su njegovi ostaci čisti kao da su prenoćili u nekoj opakoj kiselini, i još su na kraju isprani varekinom.

Brudet je fin, al je kao takav nezahvalan do pakla, i zato mi padne mrak na oči kad čujem da se sprema za ručak. Pogodite što sam danas "jeo".



Post je objavljen 27.12.2005. u 17:00 sati.