Za jučerašnji dan mogu reći samo da neke stvari jednostavno nisu suđene.
Popodne smo svi zajedno bili na kavi, zahvaljujem na supić darovima. Žalim jadnog konobara koji je trebao čistiti za nama. navečer smo nakon jako dugo vremena odlučili poći u kino gledati king konga. Što se mene tiče film je čisto sranje. Možda film kao film nije tako loš koliko je dosadan. Nikada mi se prije nije dogodilo da u kinu razmišljam kako se što bolje namjestiti da lakše zaspim. A pogotovo mi se nije dogodilo da pođem iz kina u pola filma. Svaka čast svakome tko uspije izdržati skoro tri sata gledajući taj film. Nakon čak sat ipo filma smo odlučili poći na piće samo problem je bio što se većina kafića zatvara u 23.00 sata. Da se zapitaš što se događa s ovim gradom. Potaknuti nesrećom u nadi za nečim boljim pošli smo u lazarete. Ne znam kako se točno zovu grupe koje su nastupale, ali nije ni važno. Uglavnom sjedeći smo slušali nekog čovjeka kako tuli na mikrofon. Stvarno ne znam tko mu je pametan dao čast da bude glavni vokal. možda to ne bi bilo tako loše da sam bila pripita. možda bi cijela večer bila bolja da sam bila pripita. Razveselila me koliko toliko druga grupa kad sam shvatila da sve te ljude zapravo ja znam. Nešto sam se zamislila i počela razmišljati(što nikada nije dobar znak lakše je u životu kad ne razmišljaš previše o stvarima oko sebe). moram spomenuti jednu osobu koja me tjera u smijeh. Nama dobro znana osoba koja radi takve budale od sebe na raznim koncertima bacajući se okolo. Pa neka mi se netko usudi reći da ta osoba ima ritma. Možda je njoj zabavno, a bogme je i nama kad je gledamo. Nakon nekog vremena sam shvatila da nisam raspoložena za daljnje sjedanje tamo. Putem do pila sam pokušavala maknuti neki komadić kokice koji mi je zapeo negdje ispod jezika na poprilično nedostupnom mjestu. Možda kokice nisu bile tako dobra ideja. Uglavnom dok sam sjedila na pilama došla su dva čovjeka meni jako draga( koji su bili na nekim drugim frekvencijama). Ne znam zašto, ali su me razveselili. sjetila sam se nečega što me ranije te večeri isto tako razveselilo, ali to nitko ne bi skontao, a ja bi vjerojatno ispala luda. I tako sjedeći s njima u autobusu shvatila sam koliko sam opet sretna. Izlazeći iz busa napokon sam uspjela izvaditi onaj prokleti komadić kokice. Zahvaljujem onim ljudima dobrog srca koji su me sinoć jednostavno svojom pojavom razveselili:)m.m.
Post je objavljen 27.12.2005. u 12:17 sati.