Pregled posta

[članaQ]
Čitati strip u Stockholmu

Piše: Danilo Brozović

Kišni su i mračni novembarski dani kao stvoreni za čitanje, jednu od aktivnosti kojima se Šveđani rado i često prepuštaju u zimskim danima. Stockholmski je dan preko zime kratak, od otprilike devet ujutro pa do tri, pola četiri popodne. A ono što je između teško da se može nazvati danom, više je u pitanju povećana koncentracija svjetla. Povežite sve ovo s činjenicom da je sjevernjačka noć daleko tamnija nego recimo noć u našim krajevima, i nikakvo čudo da su Šveđani skloni depresiji. Da jedva čekaju duge ljetne dane, kad sviće već u tri ujutro, i da su, potvrđujući svaki stereotip, skloniji crnjacima upravo u zimskim mjesecima. I svi kažu da nije istina da se čovjek navikne na zimu i dugotrajni mrak.

„Strip je u Stockholmu, ali i u čitavoj Švedskoj, dio ustaljene kulture,“ kaže mi Staffan, simpatični vlasnik strip-knjižare „Staffars“ (čita se stafarš). „Šveđani su navikli stripove čitati i kupovati.“ Međutim, za razliku od Hrvata koji u većim količinama kupuju tek Zagora i Alana Forda, koji su ovdje gore apsolutna nepoznanica (probajte vi objasniti Zagora nekom Švedu, pa da, tip koji iskorištava indijanske legende, nosi karakterističnu crvenu majicu, živi na Divljem Zapadu i bori se protiv vampira; i da se razumijemo, ja obožavam Zagora!), prosječni Šveđani vole strip i na ekvivalentima novinskih kioska ovdje se mogu pronaći najrazličitija, ali većinom komercijalna američka i nordijska izdanja.



„U samom Stockholmu postoji nekoliko strip-knjižara, i svima promet ide prilično dobro,“ nastavlja Staffan. Što je istina; pored „Staffarsa“ tu su još i „Comics Heaven“, „Comics“, jedan strip-antikvarijat, zamjetno stripovsko odjeljenje u „SF bokhandeln“, knjižari koja prodaje isključivo znanstveno-fantastičnu, fantasy i horror književnost, filmove i ostale popratnosti, a i svaka veća knjižara koja iole drži do sebe ima prostor posvećen devetoj umjetnosti. No, razlike ipak postoje, „Staffars“ je knjižara koju bih ja nazvao knjižarom za znalce; kopajući dovoljno dugo mogu se pronaći pravi biseri, a i cijeli prostor svojom nesređenošću više nalikuje geekovskoj sobi nego pravoj knjižari. Za guštanje! „Comics Heaven“ naginje više prema prodaji starih stripova (dakle, strip-antikvarijat), iako nudi i nove, popularnije i komercijalnije stripove, dok je „Comics“ prostorno najveći, ali pored stripova nudi i filmove, majice, lutkice, igre i sve ostale pizdarije zalutale u sam naziv knjižare. I njih ima više nego stripova. I nekako mi je sterilno sve tamo. Stripovi su u „SF bokhandeln“ skuplji nego u ostalim knjižarama, a jedino čime odskaču je ponuda mangi, nisam brojao, ali imaju ziher nekoliko stotina naslova. A u preostalom strip-antikvarijatu ćete unutar skučenog prostora pronaći stare brojeve mnogih izdanja koja zanimaju pretežno kolekcionare. Kojih očito ima. Staffan također kaže da je tržište u blagom opadanju, no da je to i razumljivo jer se krajem osamdesetih i početkom devedesetih dogodio pravi bum u prodaji, nakon čega se moglo ići samo prema dolje. Jedan je od razloga vjerojatno i švedska ekonomska kriza početkom devedesetih. Danas se dobro prodaju sva redovna komercijalna izdanja, mange koje su zadnjih godina doživjele bum i sad se nesmiljeno proizvode i u Skandinaviji, te stripovi vezani uz neki film, kao recimo „Sin City“.

Međutim, ono po čemu je stripovska scena u Stockholmu posebna i po čemu se izdvaja možda čak i u svjetskim okvirima jest „Serieteket“, strip-knjižnica. Da, dobro ste pročitali, smještena na praktički glavnom gradskom trgu, u velikom kompleksu „Kulturhuset“, kuće kulture, koja je neizbježni dio svih turističkih vodanja, ispod glavne gradske knjižnice, „Serieteket“ (serie je švedska riječ za strip) nudi većinu tekućih izdanja, koje tamo možete samo čitati, te svih i svakakvih albuma koje možete ponijeti kući i u njima guštati do mile volje. Ponuda je, rekao bih, ograničena, i daleko elitističkija, uz zamjetan broj stripova na engleskom, danskom i norveškom koji služe kao nadopuna švedskim izdanjima, ali zato posjeduju i puno literature o stripu i teoriji stripa, na engleskom i švedskom. Sve što vam treba jest iskaznica gradske knjižnice. A barem jednom mjesečno u „Serieteket“ gostuje i neka faca; u zadnjih dva mjeseca novu je knjigu predstavio Ulf Lundkvist (više riječi malo dalje), a poslastica je bila gostovanje Davida Lloyda.



Red bi bio ispisati i nekoliko rečenica o čitalačkim navikama švedske publike. Recimo da sve nekako počinje u ranoj dječjoj dobi kada vam roditelji stave u ruke stripove o Bamseu. Njega naravno znate iz televizijskih crtića, medvjedića koji svojim super moćima spašava mio svijet oko sebe, nesebično pomažući svima oko sebe i ispravljajući nepravdu. Da se razumijemo, ovdje nije riječ o Super Tedu; Bamse je stvoren davno prije i izvorni je švedski proizvod namijenjen najmlađoj publici, izrazito odgojnog karaktera. Bamse je, blago rečeno, ikona. Kad malo odrastu, stripovsko se obrazovanje nastavlja Pajom Patkom, odnosno Kalleom Ankom, kako se ovaj popularni junak zove na švedskom. Istoimeno izdanje izlazi u Skandinaviji već desetljećima, a Kalle je puno popularniji od Mikija (Musse Pigg). Možda zato što je Kalle bliži običnome čovjeku, a to je karakteristika bliska švedskom mentalitetu. Požderi se, Musse! Kolekcionarski su biseri sigurno luksuzna izdanja koja predstavljaju najbolje radove američkih i talijanskih crtača koji su crtali Paju Patka.

Još jedna stripovska ikona u Švedskoj jest Tintin. Hergéovi su albumi izdani u višestrukim izdanjima, stalno se dotiskavaju, a prije nekoliko godina su mu na švedskom izdana i sabrana djela, u tridesetak luksuznih tvrdo ukoričenih knjiga, s dva do tri albuma u svakoj. Ne zaostaje ni Asterix, također u mnogobrojnim izdanjima i sličnom luksuznom izdanju u dvanaest knjiga, a u većoj ili manjoj mjeri se čitaju i ostali junaci francuske škole (Spirou, Valerian, itd.).

Izrazito je popularan i Fantom, strip izvornog autora Leeja Falka kojeg se sigurno sjećate iz bivše Juge. Duh Koji Hoda u skandinavskim zemljama izlazi u velikim nakladama i mnogobrojnim izdanjima, od redovnih brojeva do kronika koje opisuju pustolovine predaka današnjeg Fantoma, pa do specijalki, tvrdo ukoričenih knjiga i reprinta starih izdanja iz pedesetih. Danas je čak i većina autora koji rade na Fantomu iz Švedske i Finske. A dotičući se tih starih stripova, nepravedno bi bilo zaobići i Modesty Blaise, koja zajedno s Corriganom, Ripom Kirbyjem i još ponekim junakom dijeli strip-izdanje nazvano „X-9“, staro, dugotrajno i popularno.

E sad se sigurno velika većina vas pita gdje su tu švedski stripovi. Znam, bilo bi sasvim čudno da jedna nacija koje stripove čita u ovolikoj mjeri nema nešto čime bi se pohvalila. Osim Bamsea. Forma u kojoj su ne samo Šveđani, već Skandinavci općenito kao autori najjači jest dnevna pasica. Svake dnevne novine imaju najmanje dva do tri dnevna stripa, neke čak i šest. A daleko najprisutniji u popularnoj kulturi jest „Rocky“ Martina Kellermana, poluautobiografski strip o mladom strip-crtaču u usponu (antropomorfizirani pas) i njegovim prijateljima, životu u Stockholmu i izvanrednim načinima gubljenja vremena, hanging around po bircevima, pokušaja da se dođe do seksa. Po meni ovaj strip najbolje ocrtava švedski mentalitet, snaga mu nikako nije u crtežima, tekst je vrlo često i fizički dominantan nad crtežom, ali poseban stil savršeno nadopunjava zadani tekst. Tu su još i norveška „Nemi“ (o životu singl-darkerice u svojim ranim tridesetim), „Pondus“ (svi stereotipovi o muškarcima na jednom mjestu), „Elvis“ (antropomorfizirana kornjača i događaji iz svakodnevnice) i „Killian“ (dogodovštine jednog psa), a prije nekoliko godina uspješna je bila i „Ensamma mamma“ (u doslovnom prijevodu samohrana majka, o čemu se u stripu i radilo). Većini se spomenutih stripova nećete smijati, ali ćete im se vrlo često nasmiješiti. Oni nisu nikakva remek-djela umjetnosti, no savršeno funkcioniraju kao ironizirajući pogled na svakidašnjicu, a ponekad čak, kao „Nemi“ recimo, znaju poprimiti i pomalo tragičnu notu. Sušta im je razlika stilom i poantom „Assar“ Ulfa Lundkvista, jedan apsurdan pa čak i apstraktan dnevni strip nakon kojeg se čitatelju često puta iznad glave pojavljuje veliki upitnik.

Legenda nad legendama je ipak Arne Anka. Nastao kao direktna parodija Paje Patka kojem liči kao izgubljeni blizanac, „Arne“ Charlieja Christensena je koncepcijski prethodnik Rockyju. Crnohumorni, satirički i ironični strip o neuspjelom, nezaposlenom pjesniku Arneu Anki (anka znači patka, odnosno patak), koji utjehu za svoje neuspjehe kod žena i izdavača često traži u alkoholu i beskrajnim filozofskim seansama, upadajući u urnebesno smiješne situacije, slika je stanja u švedskom društvu u osamdesetima i ranim devedesetima prošlog stoljeća. Zanimljivo je da kad je „Disney“ tužio Christensena zbog plagijata, Arne je u stripu stavio umjetni kljun kojeg je nosio sve dok tužba nije razriješena. A do tada se jasno vidjela vezica kljuna na njegovom licu. Trivije radi, „Disney“ je tužbu izgubio, a Arne se upisao među ikone švedske pop-kulture.

Čitajući strip u Stockholmu je beskrajno lako jer je strip prisutan svugdje. No ipak, i dalje će vam se dogoditi da vas čudno pogledaju ako ste odrasla osoba koja kaže da čita stripove, a da to slučajno nije „Rocky“. Po meni je osobno glavna razlika između naših krajeva i Švedske, pa ako je suditi na primjeru i Skandinavije općenito, upravo dostupnost stripova, koja je do ekstrema izražena upravo u Stockholmu. I tako, vraćajući se kući podzemnom iz „Serieteket“ nosim Jodorowskyja, „Jeremiju“ na danskom i „Fantoma“, nadajući se da sam vam barem malo uspio pokazati kako se u Stockholmu čita strip. Pa ako ste u blizini, svratite, sva su opisana mjesta u krugu od četiri stanice podzemnom! Lycka till!