Sestra ima dva trogodišnja sina koje malo tko može raspoznati iako su dvojjajčani blizanci. Najveća razlika je u karakterima. Dustin je macho šarmer, a Jason nespretan stidljivko. Dustin osvaja ljude (osobito cure) na prvi pogled, a Jason je iskren i jednostavan pa ga ljudi teško razumiju. Dustin je večeras skočio u krilo nepoznate bake i rekao joj 'Bako, ja te volim'. Na to se baka rastopila od nježnosti pa ga je mazila i nosala cijelo večer. Na to je sestra rekla: jao ženskima koje budu s tobom! Jer iza te ljupkosti i zavodljivosti krije se čvrst i tvrdoglav macho karakter kojeg roditelji nikako ne uspijevaju ukrotiti. Jason je puno mirniji karakter i s njim nikad nema problema. Roditelji su zabrinuti zbog njegove mirnoće i povučenosti.
Ono što impresionira jest da su ova dva trogodišnjaka blizanci! Nevjerojatno je kako su toliko različiti u karakterima. S obzirom da rastu i razvijaju se u istom okruženju, očito je da su njihovi geni odgovorni za njihove karakterne razlike. Zar je moguće da geni definiraju kvalitete koje sam opisao? Nevjerojatno!
To me dovodi do razmišljanja o sebi samome. Jason je svakako povukao iste gene koje ima i njegov stric. Uvijek sam zamišljao da je moj karakter rezultat odgoja, međutim, sad uviđam da su geni imali veći utjecaj nego što sam ikad mogao pomisliti. Sad razmišljam da li moje nastojanje da budem drugačiji uopće ima smisla? Ima li se smisla boriti sa karakternim osobinama koje su nam urođene?
Post je objavljen 28.12.2005. u 08:03 sati.