Kako se naša tijela poznaju, iako nam je bliskost izblijedila u sjećanjima, rasplinula se u nekim drugim pogledima, u mirisima crvenih ruža s nekih novih izvora. Dok tvoja ruka meko klizi niz moju podlakticu osjećam baršunasti kaos limuna i aurore borealis na koži, bacam ti se u naručje i ljubim te opet kao nekad, davno prije ovog vremena u kojem smo postali stranci. Govoriš plamenom svijeće niz moj vrat, slatkim mirisom melase oblažeš mi leđa i pretvaraš me u Evu s okusom jabuke u tvojim rukama. Zagrizaš me i skidaš to plavo pokretom vladara, robiš me stiskom ruke i otiskom čula na mom potiljku,željom do boli među mojim bedrima. Zaklapam oči i misli više nisu moje, postajem samo nota koja želi biti poznata muzika noćas.
Ali sad kad te gledam, meka i snena i tako čulno zadovoljna, vidim da te opet ne prepoznajem. Samo su plahte još tople, a crvene ruže u vazi izgubile su boju.
Post je objavljen 27.12.2005. u 00:23 sati.