Sprovod Skylda Skotinga
Hladno sjeverno more zapljuskivalo je suru obalu svojim tamnosivim valovima.Vjetar je neugodno zavijao.Poput čopora izgladnjelih vukova koji su se okupljali za okrutnih skandinavskih zima,u crnim gustim šumama.Povorka ratnika se spuštala ka obali.Bili su ogrnuti debelim kožusima,a duge plave kose pokrivale su im teške kacige.Oko pasa im je visjelo raznovrsno oružje;mačevi,dvosjekle sjekire i buzdovani.Neki od njih su nosili i drvene okrugle štitove.Za sobom su vukli jedrenjak dugog i tananog trupa,uspravnog pramca i krme čiji su se vrhovi izvijali u zmajevu glavu.Jedra su mu bila velika i bijela,prošarana krvavocrvenim prugama.Za njima je koračala stara žena u dugoj crnoj halji i bojama premazanog zastrašujućeg lica.U jedrenjaku je ležao sredovječan čovjek valovite riđe kose i brade.Lice mu je bilo lijepo,a bio je odjeven u crvenocrnu bogatu opravu i obavijen crnim plaštem.Ruke su mu bile sklopljene na prsima,a ondje je bio smješten prekrasni mač izrezbarene drške koja je prikazivala dva zmaja isprepletena jedan o drugog.Oko njega je bilo mnogo oružja,zlata i vrijednih predmeta.Starica je zakoračila naprijed,podigla ruke prema nebu i povikala:
„Odine!Moćni Odine,pošalji Walkyre na bijesnim konjima da prigrle dušu plemenitog Skylda Skotinga i odnesu ga u dvoranu Valhalle gdje duše hrabrih stoluju sve do Ragnaroka,zlosretnog kraja ljudi i bogova!“
Na te riječi ratnici zapališe baklje i baciše ih u brod,gurnuvši ga u more.Uskoro je drvo počelo gorjeti,a sve veći žarkocrveni plam dizao se prema nebu.Valovi su nosili plamteći brod u daljinu.Ratnici su stajali na obali sve dok se brod nije posve izgubio iz vida,a zatim su sagradili humak i u nj položili krunu velikog kralja.A daleko na pučini,brod je izgorio,jedino je čudesni kraljev mač plutao po vodi,kao znak strašnog prokletstva,pod budnim okom bogova.Iz njega je isijavala srebrenkasta svjetlost.Njord;bog mora,nosio ga je sigurnom rukom niz mračno i strašno more,ne dajući mu da takne crne dubine i probudi Jormunganda iz njegovog sna.Samo povremeno bi se iz dubina zemlje i mora začuo dubok,neljudski šapat;
„Thyrfinže…Thyrfinže,dođi k meni!“
Fylgja
Zima je zasjekla svojim oštrim šiljcima duboko u koštanu srž tvrde mračne zemlje sjevera.Umotan u vučju kožu,Skyld je sjedio iscrpljen na obali jezera na čijim se rubovima polako skupljao mraz.Nebo se zamračilo brzo,svjetlost je bila kratkotrajna u ovo doba godine.Razmišljao je o proroštvu stare šamanke koju je sreo na putu.Rastvorila je utrobu soba,a njemu je gotovo pozlilo od pogleda na izmrcvareno meso i krv.
„Kakav ratnik!“-uzviknula je starica cereći se.“Kosi narode,a ne može gledati mrtvu životinju!“
Ona je bila pripadnica Saami naroda,drevnih stanovnika sjevera,još prije dolaska Germana.Zagledala se duboko i zamišljeno u sobovu nutrinu.
„Kralju moj,tvoja je duša u igri.Ona je zalog…proždire ju bitka.“
„Moj narod je u pitanju.Ne mogu se prestati boriti.“
„Ne vidim ni kako bi mogao.Kada bogovi igraju,ljudi nemaju svoje volje.Bogovi su te prokleli,samo oni te mogu izbaviti.Ja tu ništa ne mogu,a ni ti.“
Tako je rekla stara šamanka.Vjetar ga je snažno grebao svojim pandžama i usporavao mu dotok krvi u um,te su mu misli dolazile sporo,kao na samrti.Najednom,iz magle koja se nadvila na jezeru,ugleda priliku kako mu se približava.Bila je to žena.Lebdjela je na vršcima prstiju ponad smrznute crne vode,blijeda i ogrnuta tankim plaštem,ne osjećajući hladnoću,kao da je i sama načinjema od hladnoće zagrobnog svijeta.Na čelu joj je bio nacrtan medvjed;simbol Skyldovog klana.Znao je da je to njegova fylgja.Svako ljudsko biće je imalo svoju fylgju.To je bio njihov vlastiti duh u obličju životinje koji ih je uvijek slijedio i čuvao.Mnogo je puta Skyld vidio svog medvjeda kako izvire iz mračne šume i promatra ga,sred puta ili bitke,šutke bi stajao i gledao,a zatim se povlačio u dubinu krošnji.Jednom,kada je propucao slabašni led pod njegovim nogama,a on se survao u bolno hladnu vodu,medvjed se odnekud pojavio,zubima ga izvukao i grijao svojim krznom,dahom i jezikom.Znao je također što znači kad ti se fylgja ukaže u ljudskom obliku.Bio je to znak skore smrti.
„Mnogo sam te puta izbavila,ali ovoga puta žalobna je kob na mojim leđima.Smrt ti prijeti,Skylde,a možda i nešto strašnije od toga.Možda neće samo tvoje tijelo,već i duša biti izgubljena.Za tebe će bogovi povesti rat,a o pobjedi ovisi tvoja sudbina!“-Skyld je gledao njezino mramorno lice sačinjeno od snijega,na kojem su jedino ugljenocrne oči gorjele i ključale kao vulkansko grotlo u dubinama Islanda.Duboko je uzdahnuo.
„Shvaćam i slušam,moj dobri duše.Idi s mirom,a moja će duša s bogovima!“
Post je objavljen 26.12.2005. u 18:17 sati.