Nije bilo uzalud čitati Borgesa, skrenuo mi je pozornost na kenningare, zagonetke islandske poezije, koje su se raširile oko stote godine naše ere, neke su me oduševile dubokoumnošću, posebno uobzirivši vrijeme nastanka:
Kit je tako prasac valovlja, šuma čeljusti je brada, zrak je kuća vjetrova, sabor mačeva je boj, snaga luka je ruka, pijetao mrtvih je strvinar, glava je stalak za kacigu, plima čaše je pivo, zemlja zvijezda je nebo, galeb mržnje je gavran, hridine riječi su zubi, veslo krvi je mač, sunce kuća je vatra, ratnik je obojitelj mača, rosa patnje su suze, jezik je mač usta, postolje sokola je ruka, poljana galeba je more, mrtvac je zob orlova, plug mora je brod, mjed razdora je zlato, mir je zatišje kopalja, brod srca su prsa, djelitelj mačeva je kralj, krv litica je rijeka, živost guja je ljeto, štetočina gajeva vjetar, dok su ratnici udovoljitelji galebova mržnje...
To uklopljeno u stih izgleda otprilike ovako:
"Plamte ljudi; sad bjesni Dragulj", stih koji odražava požar u nekakvom gradu, ugodan i strašan plamen.
Još jednom sam se uvjerio da umjetnost nema povijesti, u smislu stalnog razvitka i napretka.
Post je objavljen 26.12.2005. u 15:03 sati.