Oduvijek su ljudi zeljeli da se druze sa mnom…nekako sam ih privlacila kao magnet(ne salim se,i ne hvalim se,vidjet ce te kasnije zasto ovo nije vrijedno hvale ni sekunde jedne),i uvijek sam imala “prijatelje”.
Bez obzira gdje se nalazila i kada,nikad se nije desilo da nemam ni sa kim otici na kafu ili izaci ili bilo sta drugo…
U svakom mjestu,u svakoj skoli,u svakom drustvu,u svakom kaficu ili klubu,uvijek imam bar nekoga poznatog…
Nekako mi je sudbina da ljude upoznam i pomognem im kroz neku tesku fazu ili oni meni pomognu,ili se cisto onako druzimo.Ali uvijek nekako budemo nerazdvojni…I onda jednostavno odem…
Odem,ne znam ni sama sto i kako…valjda dobijem osjecaj da sam im dosadila jer sam ih toliko zavoljela za tako kratko vrijeme…
Onda se te osobe nekad naljute,a nekad i ne…neki od njih su kao ja…ptice selice…idu od jedne osobe do druge… I osjecaju se ugodno gdje god doju…no dugo na jednom mjestu,ne mogu biti…
I taman kada odlucim da mi je bolje onda sasvim sama biti na sviejtu,tako bar nikoga necu povrijediti,Bog mi,kao iz inata,posalje nekog novog…nekog akome je mozda potrebno rame za plakanje,ili uho za slusanje… ja opet radosno,iako u pocetku skepticno,podjem u to novo prijateljstvo,dodjem do njegovog najdubljeg korijena i odustanem…krenem dalje…
Mozda sam prokleta…mozda i nisam,mozda se samo i izvlacim na sve ovo,i mozda sam jednostavno djubre…
Ali nisam jos u zivotu upoznala osobu koja me nije odmah nakon tog upoznavanja zvala na kafu,trazila broj,itd(mislim,ne bukvalno da nisam upoznala,nego ovako od mladje raje,raje koju srecem ,itd…)
Nikad nisam imala jednog best frienda jedno drustvo,jedno ime…
Za jedne sam dzeni,za druge dzena,za trece dzenac,za cetvrte dzekson,za pete kindje,za seste mrvica,za sedme mrkvica,za osme luda mala,za devete diokhan,za desete mema,za jedanaeste ganga…,i za vas ovdje sam…ne znam ni sama ko sam…valjda sve to…
Nije lahko biti andjeo bez krila u tjelu djavola,a jos teze djavo u tjelu andjela sa krilima…
Post je objavljen 26.12.2005. u 09:37 sati.