Tih sam dana grčevito
napadala zimu i zaustavljala je
svojim nejakim željama.
Grčevito su se i pahulje hvatale
za tvoja ramena
(gotovo kao ja!).
Moji dobri vojnici su bili
nasmijani, opijeni i radoznali,
jele su se «šibice», keksíći i čvarci,
sati su pošteno odlazili,
i vino, dakako.
Svi smo bili različite krajnosti,
uklopljene savršeno u
studentske minijature.
No tvoja ramena su ostala
negdje u ranoj jeseni,
daleko od besplatnih paprenjaka
i vladavine strijelaca.
Pa ipak, ponekad te volim
crnim kuglama na bijelom boru,
šahtovima i onim smiješnim
životinjama velikih ušiju.