Mrzim davati naslove ovim postovima.
Sto se tice jučerašnjeg (sinoćnjeg) posta, ja jednostavno neću ni da se zamaram piskaranjem.
Iako sam se bila zarekla da neću više nikada ni progovoriti s njim, da ću ga samo službeno pozdraviti na ulici, ne - to nije izvodljivo.
Čim je rekao "Vidimo se" i nastavio svojim putem, meni su krenule suze iz očiju. Naravno, bila sam vani, uspjela sam da se suzdržim, da stanem na jednoj suzi - barem na kratko, dok ne dodjem kući... Zaista boli kada shvatite da nemate snage biti hladni prema nekome.
Znam šta sam rekla.
Ali to se sve odvijalo u periodu kada njega nije bilo tu. Sada, kada sam ga opet vidjela,...Ne znam. Još uvijek boli. I još uvijek mi je stalo.
Ali trudim se da "think happy thoughts" i da se suzdržim od depresije i plakanja, jer to ničemu ne vodi.
23.12.2005.
Voljela bih da te ne volim
(molim prebaciti u potreban rod..u mom slucaju.. Njemu... voljela bih da te ne volim...)
Dani ko san
a noci bez sna
Usne na usne
ti i ja
Sve sto imam
tebi dugujem
a nista sem duse
da ti darujem...
Ljubav ko glad,
ko sudbine mac
Ti i ja
ko dijete i plac.
Ako grijeh je zivot cijeli
Nas grijeh je cist ko snijeg bijeli.
Volio bih da te ne volim
Ako odes da te prebolim
Volio bih da te ne volim
Da ti crne oci ne pamtim.
A ovo...? Ma ne.,.. Nisam tuzna... To ja, onako...
Vidjela sam ga veceras.
22.12.2005.
Zone Zamfirova:)
Samo onako, napominjem... U zadnje vrijeme jako slusam muziku iz ovog filma... I btw-ko nije pogledao, obavezno... videoteka, ovo, ono... Super film.
A sada dalje...
Mogu iskreno, najiskrenije reći da se stvari zaista okreću u moju korist. Ne, ništa se ne dešava sa gosp. Posebnim, čak ga nisam ni vidjela od onda, nego jednostavno, potpuno sam zadovoljna sa svojim životom. Dešava mi se toliko lijepih stvari, ponovo sam u kontaktu sa starim prijateljima i stičem dosta novih.
I - guess what? Ne treba mi ništa više.
Po cijeli dan sam okružena ljudima koji me vole.
I nikada neću zaboraviti koliko su mi značili u ovim trenucima, kada mi je bilo najteže i kada su mi najviše trebali.
Dragi moji prijatelji, zaista vam hvala što postojite.
20.12.2005.
Supplies
Srušio se avion sa Bosancem, Amerikancem i Njemcem. Amerikanac preuzima inicijativu i govori "German! You go and get us some wood! Bosnian! You go and get us some supplies!"
I odoše Bosanac i Švabo... Vrati se za 10-tak minuta, međutim Bosanca nema sat, dva, tri...
I tako se dogovore Švabo i Amerikanac da idu da ga traže.
Kako su krenuli u šumu, Bosanac iskoči iza drveta i povika "SUPPLIES!!!!!"
Svakako bolje zvuči kad se prica.
Supplies (suplajz) = Suprise (suprajz)
:D
19.12.2005.
Another day without a smile on my face
Prođe i ovaj dan!
Veselo? PA ETO.
Ono što me karakteriše ovih dana je izuzetna doza nervoze, iako se trudim da ne budem takva prema ljudima do kojih mi je stalo, ali nekad si jednostavno ne mogu pomoći, svaka me sitnica nervira u zadnje vrijeme.
Da se pitam zašto je tako - ne pitam se. Znam to vrlo dobro.
I još uvijek se pitam da li sam dovoljno dobra? Za njega, za bilo koga?
A on nije više onaj isti momak koji je bio one večeri kada smo izašli. Barem nije u društvu. Možda bi i bio da ostanemo nasamo, jer ja znam da se ljudi ne mijenjaju tako lako, a tako drastično. Mrzim kada se ljudi prave da su nešto što nisu.
Zašto se bojimo ljubavi?
U čemu je problem? Zašto se bojimo vezivanja za druge? Ja naprimjer čekam dan kada ću zaista nekome pripadati u punom smislu te riječi, i kada će me neko čuvati i paziti, kada ću se imati kome okrenuti za sve svoje probleme, kada ću imait nekoga ko će me voljeti. A zašto se mnogi boje ljubavi?
Moj najveći strah jeste upravo to da se on prepao, tačnije da je shvatio da iako je možda i moglo biti nešto, sada ne može jer ja nisam ono što on želi.
Čemu onda one poruke? Čemu pogledi? Čemu prijateljstvo uopće?
Možda mi jednog dana sve bude jasno.
Volite i budite voljeni.... To je sve što ostaje kad se spusti zavjesa i ugase se svjetla pozornice.
19.12.2005.
Sve sam jač(a)
I kafu mi skuhaj, crnu što jaču
Jer snova se bojim - svako ostane sam...
I čvrsto se držim svoje odluke da me on više ne zanima. Ne, to ne znači da meni više nije stalo do njega, stalo mi je više nego ikad. Nego jednostavno, dođe trenutak kada shvatiš da možda i nije ljubav kada samo jedna osoba voli...
Možda ja nisam bila dovoljno dobra.
Ali to sada nije bitno.
I tek sada vidim smisao otrcane, glupe izreke "Za ljubav je potrebno dvoje". Tek sada, kada najvise boli.
Sve sam jači
Ljubav ništa mi ne znači,
sve sam jači, sve sam jači...
I nikad više.... Nikad više...
18.12.2005.
Možda nebo zna
Lice moje nebo je,
i niz njega iste padaju kiše,
koji stih sad razum da krene,
kada tu tebe nemam više...
U zadnje vrijeme se često uhvatim kako pišem postove prema pjesmama. Ali ovaj put nisam mogla da odolim.
Snijeg tako okrutno pada napolju. Podsmjehuje se i kao da se naslađuje jer pada, i umjesto da me veseli kao inače, još me više ražalosti jer se sjetim da ipak nemam s kime da ga dijelim...
Kome sad usne ljubiš do zore,
možda to nebo zna,
hladna noć je dok misli mi gore,
da l' volim il' mrzim ja?
Anyways. Ovaj dan je bio naporan za mene. Cijeli dan sam trčkarala po gradu, leti tamo, leti 'vamo, nigdje kraja!
Sretoh u toj zavrzlami i svoju Benšu, koju ovim putem pozdravljam i ističem da mi se mnogo sviđa njena sadašnja boja kose. Koja je vrlo lako jednaka kao i prije mjesec dana, samo što ja, izgleda, kasno kontam :)
Zatim naveče usljediše Music Talents i veliko trošenje kredita sa mojom Dini koju također pozdravljam :)
(isto k'o da sam u Hugu.)
I skrenuh ja tako sa moje depresivne teme, oraspoložiše me ove dvije spomenute drugarice, pa sada vesela liježem u krevet.
A danas sam gledala snimljenu epizodu Očajnih kućanica od ponedeljka. Kaže "Svaku noć prije spavanja lažemo sami sebe".
Ne odnosi se na ovo sa drugaricama, nego na nešto drugo.
Znamo već svi dobro šta...
Ali o tome drugom prilikom.
Idem sada da spavam... Laku noć svima.
Sanjajte što želite, volite i budite voljeni.
Vaša Complicated*
17.12.2005.
Trag u beskraju
Sve bi da da si tu
barem jedan tren da vičnost bude
Da ti pratim trag u beskraju
Sve bi da da si tu...
Tako sam sama.
17.12.2005.
Karenjina
Nakon naporne sedmice, vrijeme je da se odmorim.
Možda ću se i naspavati, odmoriti i "napuniti baterije" za sljedeću sedmicu, ali moj um je umoran od svega. I nisam ok! Slomljena sam. Osjećam se pokislo i pregaženo. Trudim se da ne mislim o njemu, pokušavam se zaokupiti svim i svačim (Ana Karenjina - spas u zadnji čas?), ali uzalud. Dok pokušavam "otputovati" sa Anom i Vronskim, moj Posebni me vraća u realnost povremeno se drsko nametnuvši između Tolstojevih redaka.
***
Već nekih 5 minuta gledam u ovaj kursor koji treperi na ekranu, pokušavajući da se sjetim nečega o čemu bih mogla pisati, ali uzalud je... I ono što me inače spašava, moje pisanje, okrenulo se protiv mene.
Tražim razlog da ne mislim o njemu.
Previše sam umorna večeras...Žao mi je...
"Vjetar kao da je samo na nju čekao: radosno zafijuka, poduhvati je i zamalo ne odnese, ali se ona uhvati rukom za hladnu polugu i pritežući haljinu siđe na peron i zađe iza vagona. I tu je srela Vronskog."
15.12.2005.
Traži se krivac!
Već, evo, šesti dan razmišljam koga da okrivim za sve što se dešava.
Pokušavam da nađem razlog, pokušavam da shvatim u čemu je stvar, u čemu je problem, zašto sve ovo? Tražim razlog!
I na kraju... Svi tragovi ukazuju upravo na mene.
Kriva sam za sve.
Samo ja.
I niko više.
Post je objavljen 25.12.2005. u 19:31 sati.