Sretan vam Božić dragi moji!
Ovih sam dana zaključila da polako postajem prava Hrvatistanka - ulovilo me ovo vaše predblagdansko ludilo i shopingirala sam i kuhala dok nisam spala s nogu. A sve mi se čini da to nekako i nije u duhu Božića (ili sam ja to ko jedna strankinja možda krivo shvatila?)
Ali da se ja vratim onoj mojoj (tragi)komediji u tri čina - iako je cijela priča užasno dugo trajala vrijeme je da ju privedem kraju.
Dakle, kao što rekoh, ZK sam napustila prezadovoljna razvojem situacije i ponosna na svoje diplomatsko-pregovaračke sposobnosti, uvjerena da se tamo više neću vraćati. Jedino što mi je preostalo jest čekati poštara sa pozitivnim rješenjem - mislila sam tada.
I tako, početkom prosinca, došao je i taj dan. Probudila me zvonjava. Još snena dotrčala sam do vrata i zgrabila plavu omotnicu zbunjenom poštaru iz ruku. Iako sam inače staložena i mirna vilenjakinja - ništa me nije moglo pripremiti za šok koji je uslijedio. Moj je zahtjev bio djelomično odobren. Točnije odobrena mi je predbilježba upisa u zemljišnje knjige (što god to značilo), ali mi je sam upis odbijen zbog nedostatka originalnog dokumenta sa dozvolom prethodnog vlasnika da se upišem kao nova vlasnica stana (zvuči vam poznato?).
- *#*?)"#$%*?=(&%*##"*?=##"*!!!! - derala sam se uspaničeno jurcajući stanom u pokušaju da pronađem telefonske brojeve ZK-a koje sam iz ko zna kojeg razloga (vjerojatno je u pitanju moja nadaleko poznata sposobnost predviđanja budućnosti, kod vas poznatija kao intuicija) sačuvala.
Krenula ih nazivati sve redom. Prespajali su me od jedne službenice drugoj, od voditelja smjena do šefa ureda, sve dok mi nije pukao film (a svi vi znate kakva sam ja kad poludim - In place of a Dark Lord, you will have a queen! Not dark but beautiful and terrible as the dawn! Treacherous as the sea! Stronger than the foundations of the Earth! - flourescentno plava ni ovaj put nisam postala).
Pa sam nazvala predsjednicu suda osobno. I taman kad sam se predstavila i počela tajnici objašnjavati o čemu se radi i što su mi njihovi birokrati sve priredili u posljednjih devet godina, ova me je pokušala otpiliti uz objašnjenje da su za te probleme zaduženi niži službenici (naravno oni isti koji se ne mogu već devet godina odlučiti imam li ja ili nemam famozni originalni dokument). U stanju potpunog pomračenja svijesti, nisam joj dozvolila da završi nabiflanu repliku.
- Oprostite što vas prekidam - obratila sam joj se otrovno slatkim glasom - izgleda da sam se zaboravila predstaviti. Ja sam ta i ta (tu naravno ide moj alias), zaposlena tu i tu na mjestu tom i tom (ne znam dali sam vam to već napomenula ali obzirom da sam najmudrija među ionako mudrim Noldorima u svom kratkom boravku u vašoj krasnoj zemljici svojim sam si superiornim intelektom osigurala poprilično zvučan položaj). Znate, to inače nije moj nivo i ne želim vam nauditi ali ne ostavljate mi drugog izbora - završila sam.
Promjena je bila trenutačna. Uz napomenu da sam ih trebala nazvati puno ranije jer bi oni sve to riješili, uputila me je da sutra odem u ZK i javim se Šefu Ureda osobno (ona će ga naravno odmah obavijestiti o mom problemu).
Sutra sam ko gospođa žena (ili kraljica vilenjaka) ušetala u ZK, nikakve brojeve nisam trebala, ni u jednom redu nisam čekala - primio me ŠUO. U rukama je već držao moj spis. Sa osmjehom od uha do uha, ponudio mi je da sjednem.
- Evo gospođo, ja sam još jučer pregledao vaš spis i pročitao rješenje - izgleda da sam otkrio u čemu je problem. Vi doduše imate originalni dokument koji vam dozvoljava upis ali je potpisan od strane opunomoćenog odvjetnika bivšeg vlasnika. Ono što vama nedostaje je original punomoći bivšeg vlasnika odvjetniku - sav me sretan izvjestio.
- Dobro ali zašto mi to nitko od vas nije prije rekao. Svi su tvrdili da imam sve dokumente. I di da to uopće nakon devet godina nabavim? - upitala sam ga u nevjerici.
- Pa znate, nije naše da vas o tome obavještavamo - odgovorio mi je lakonski.
- Nego čije je? - upitala sam ga u šoku - Od kud da ja to znam, sve što ste tražili ja sam vam dala. I što sad - uopće nisam znala što me dalje čeka. Odgovor me ugodno iznenadio:
- Odite vi lijepo do tog odvjetnika i tražite original punomoći. Oni vam to sve moraju čuvati u spisima. Donesite ga ovamo, meni osobno, ne morate nikakve dodatne zahtjeve pisati i za najviše tjedan dana, to vam ja jamčim, imat ćete pozitivno rješenje - rastapao se od ljubaznosti onaj isti ŠUO koji dan prije nije želio samnom ni telefonski razgovarati.
Ono što je usljedilo može se svesti u nekoliko natuknica - original punomoći nabavila (bilo je tu još nekoliko manjih neugodnosti u vidu nedavne smrti dotičnoga odvjetnika i potrage za odvjetnicom koja je preuzela njegove klijente, da vas sad ne zamaram time), predala ga u ZK i za točno tjedan dana dobila obavijest da je stan konačno, nakon devet godina, upisan na moje ime.
Ipak, ova mi je "pobjeda" ostavila gorak okus u ustima - mislila sam da ću biti puno sretnija na kraju balade. Užasava spoznaja da živim u zemlji u kojoj su jedini načini da dobijete ono što vam po zakonu pripada (malo mi je čudna i nerazumljiva vaša navada da govorite po bogu i pravdi, zar zakon ne podrazumijeva automatski pravdu???) da nekoga potplatite (sjećate se početka ove priče) ili da im prijetite (zlo)upotrebom moći (među nama govoreći ona moja "funkcija" i nema neke stvarne moći ali zvuči odlično).
U vašoj sam zemljici vrlo kratko i već mi je dosta - vama Hrvatistancima čestitam na izdržljivosti (da ne nazovem to nekako drukčije).
I zato vam svima, a ne samo njima (ako vam je to nekakva utjeha), još jednom želim sretan i blagoslovljen Božić. Podjelila bi vam i darove (a svi znaju kako su Galadrielini darovi neprocjenivi) da nisu uništeni u onom nesretnom brodolomu.
***
Post je objavljen 25.12.2005. u 23:59 sati.