Marketing
...Božićna priča...
Dok je silazio niz stepenice jos više je navukao svoju vunenu kapu preko ušiju i popravio si šal oko vrata. Brrrr, pomislio je Bakkar, ova zima dobro grize, dok je polako koračao prkoseći vjetru i snijegu. Ako ništa drugo, jedino što ga je na Badnjak radovalo je bilo upravo ovako vrijeme. I sam se je čudio u sebi zašto se više ne raduje Badnjaku i Božiću, kao drugi, kao njegovi prijatelji, njegovi bližnji. Ma Božić više nikad neće biti ono što je nekad bio, pomislio je u sebi, izvlačeći iz škrinje svoga sjećanja izbledjele uspomene iz djetinjstva. No, ako što ima dobro na Badnjak onda jesu napojnice koje ostavljaju gosti u restoranu gdje služi i poslužuje kao konobar. Na tu pomisao preletio mu je blagi osmijeh zadovoljstva preko usana, dok su mu se prsti poigravali sa svežnjom papirnatih novčanica, potvrdjujući istinitost njegovih misli. Čak tri puta više nego obično. O tome svjedoči i njegova torba, ruksak na njegovim ramenima, poprilično otežao od darova za njegove dvije male sestrične.
Konačno je došao do one stare i sive zgrade gdje žive njegov djed i baka. Obećao ih je posjetiti na Badnjak, iako iskreno rečeno, nije mu do toga. Prolazi kraj božićnih štandova, ispunjenih svakakvim sitnicama, uspinje se stepenicama do 4. kata. Uf, konačno pomisli Bakkar, jedva čekam onu šalicu čaja, koja baka će mu pripremiti.
Polumrak i tišinu hodnika ispunja zvuk električnog zvona. Ali nitko ne otvara. Bakkar čeka još para trenutaka, ali očito nikoga nema. Osjećajući kako mu na licu polako izrasta grimasa razočarenja, sebi u bradu govori:
- Ma zar me nisu mogli obavijestiti da neće biti doma, ionako su znali da ću navratiti.
Okružen tišinom onog polumraka, jedinog legitimnog gospodara onog hodnika, Bakkar stoji i gleda oko sebe, pokušavajući nekom slikom ispuniti prazninu u njegovim mislima.
«Ništa se tu ne može, govori sebe, ali jedno je sigurno: slijedeće godine me neće vidjetii na Badnjak. Zapravo, više mu je žao one šalice toplog čaja, nego toga što nije vidio njih, baku i djeda. Okreće se da sidje dolje stepenicama, kad jedan zvuk mu privuče pažnju u onoj tišini. Iza susjednih vrata dopirao je tihi plač, ridanje djeteta. Znao je da u tom stanu stanuje Alissa, djevojka ili žena od nekih skoro 30 godina. Tu živi sama, sa svojom kćerkom Anitom. Samohrana majka, koja radi u jednoj diskoteci kao konobarica. Sjeća se da mu je baka pričala da su čak socijalne službe htjele joj oduzeti kćer. Očito da je upravo ona, mala Anita, plakala. Pa dobro, pa djeca plaču, ništa čudno, pomislio je u sebi dok je namještao šal oko svoga vrata. Ali opet, kao da ga je neki lanac vukao prema tim vratima. Pa mogao bih nju pozdraviti, Alisssu, ako je doma, i čestitati Božić. I tko, Bakkar se dlučuje vratiti k onima vratima i pokucati jer zvono je razbijeno i ne radi. Prilazi bliže i sad se još jasnije čuje taj plač. Samo tiho jecanje, bez glasova sa strane. Pa nije valjda da je sama doma? Onaj plač mu se učinio kao plač usamljene i ranjene životinje ostavljene od drugih i prepuštene samoj sebi.
Pokucao je na vrata. Ali nitko nije odgovarao niti otvarao vrata. I dalje je do njega dopirao onaj tih i plač djetata, poput oštrog zimskog vjetra. Pokucao je i drugi puta i opet bez odgovora. Primjetio je da vrata nisu zatvorena kako treba i da ne usjedaju dobro, očito su bila nekoć izbijena i nisu popravljena kako treba. Ni sam ne zna zašto i čime gonjen, možda samo čistom radoznalošću, gurno je malo jače vrata ramenima i otvorila su se, zapravo, onoliko koliko je dopuštao lanac iznutra.
I s mekim glasom, ispunjenim zabrinutošću, upito je opet: Ima li koga?? Ali umjesto odgovora dolazio mu je tihi plač djeteta. Pružio je ruku, uspio nekako izvdaiti lanac i ušao. Stan je poznavao jer bio par puta u njemu. Jednostavan i skromno opremljen. Ušao je polako, i krenuo prema kutu odakle je dolazio plač i tamo je kraj kreveta pronašao djevojčicu od nekih 5 godina. Sama i uplakana, tužna lica, koje je omekšalo i Bakkarovo zaledjeno srce od ove zime.
Djevojčica ga je gledala s tužnim očima, donekle ispunjenim strahom, ali očito ga je prepoznala jer ga je vidjala prije kod nejgove bake i djeda.
Sama si?? Upita je Bakkar i ne očekujući odgovor upitao je opet, ovaj puta s nježnim glasom, ispunjenim dobrim namjerama, Pa zašto plačeš?
Djevojčica ga je samo pogledala s očima navlaženim suzama i nisu mu bile potrebne njezine riječi, pogled je govorio, da bi shvatio situaciju-
Zar je mama otišla raditi i tebe ostavila samu?? Da, odgovorila je Anita, tiho, jer glas joj je bio smekšan i natopljen suzama.
Pa djeca ne smiju danas plakati, danas kad je...., zastadoše riječi Bakkru.
Djevojčica ga je sad radoznalo pogledala i obrisala oči svojim rukavom, očekujući daljnje njegovo objašnjenje.
Pa danas je Badnjak! I Večeras dolazi Božić! I na Božić djeca ne smiju plakati, nastavio je Bakkar, ni sam ne vjerujući da te riječi proizlaze iz njega, ili su prozlazile iz nekog kutka srca za koji uopće nije znao da postoji ili je mislio da je davno taj kutak iščeznuo.
oči djevojčice više nisu bile orošene suzama, sad su više nekako iskrile nekom radoznalošću. Bakkar je osjetio da ne smije razočarati djevojčicu nego mora nastaviti s objašnjenjem.
Pa zar tebi, to nitko nije rekao – upitao je Bakkar s izrazom čuđenja i iznenađenja na svom licu. Djevojčica je samo odmahnula glavom. Pa razlog tome što večeras će se roditi mali Isus!, nastavio je Bakkar, ali sada s osmijehom, dok su njegove riječi zvučale kao da su obukle odijelo važnosti i svečanosti.
Djevojčica je sada još više uprla svoje krupne okice u njega i iznenađeno progovorila: Mali Isus?, očito očekujući nastavk priče.
Pa da, tako kažu ljudi, večeras će se on roditi i zato sva djeca moraju biti sretna. Bakkar, u stvari, više nije bio siguran što da dalje kaže ili kako da dalje objašnjava, a opet osjećao je kako radoznalost u djetetovim očima samo raste.
Činilo mu se da u njezinim očima čita riječi , njezine misli: zar doista ove noći će se roditi mali Isus i doći k nama???
Doista će doći, još jednom je potvrdio klimanjem glave Bakkar. I uvijek donosi sa sobom darove maloj djeci i zato su djeca sretna jer znaju da netko misli na njih i želi ih učiniti sretnima . I mene je mali Isus poslao da tebi donesem njegove darove, pričao je dalje Bakkar, dok je polako otvarao svoj ruksak. I počeo je vaditi iz njega dvije lutke i slatkiše. I sve je to za tebe od malog Isusa, dodao je Bakkar, osmijehnuvši joj se radosno.
Mala Anita je samo gledala otvorenih očiju i usta one darove koje je Bakkar stavljao pokraj nje. Njoj je to sve činilo se kao najljepši san.
Nakon sata vremena, mala Anita je ležala u krevetu dok je grlila lutke i spavala. Njezine usne su se micale kao da govori nešto u snu. Bakakr nije znao što to govori i kome to govori mala Anita, možda je sanjala malog Isusa i kako s njime razgovara. Bilo bi zanimljivo znati što to mu priča, pomislio je Bakkar i osmjehnuo se svojoj radoznalosti.
Pokrio ju je dekicom i polako, tiho je izišao iz sobe i pozvonio je na vrata gospođje Kuhar, najbolje prijateljice nejgove bake, koja je također stanovala u tom hodniku. Yamolio ju je dase pobrine za malu Anitu dok joj se masma ne vrati.
Zatim je Bakkar sišao dolje, s praznom torbom, ali nakon pola sata opet je bila puna, ali samo su njegovi džepovi kaputa bili prazni jer nije mogao ostaviti svoje sestrične bez darova. Ma, nije ni bitno, neka su mi džepovi prazni, jedino je važno je da sam opet osjetio kako mi je srce ispunjeno, progovorio je neki glas u nejmu, koji davno nije bio čuo...Opet je osjetio onaj izgubljeni duh Božića iz svoga djetinjstva.
Iz srca vam svima želim RADOSTAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ!!! Neka svjetlo i dobrota betlehemske noći prožme vaša srca i ispuni vas ljubavlju.
Post je objavljen 24.12.2005. u 13:54 sati.