Filip šovagović, rastavljeni momak na pragu četrdesetih, dobio je za svoj film "Pušča Bistra" najgoru ocjenu publike u povijesti filmskog festivala u Puli. Film se vjerojatno nikad neće prikazati u kinima i nikad se neće pojaviti na DVD-u. A to je najbolji DJEČJI film u povijesti hrvatske kinematografije. Dječji je po sadžaju utoliko što nema u njemu nasilja, a po formi što je skokovit. Sve zajedno, s kostima i mesom, daje kadrove koji su svi jednako važni i, iz odrasle perspektive, jednako nepovezani. Šovagović rekonstruira svijet-za-dijete, kojemu je ama baš svaka sitnica strašno važna i kojem već u sljedećoj sekundi strašno važno postane nešto treće. Nad tom "važnošću" bdije neka dječje mutna cjelina fabule koja je dokraja jasna, iz odrasle perspektive gledano, vjerojatno jedino samo autoru. Pročitao sam scenarij nekoliko puta, radio sam sa Šovagovićem i Vesnom, strpljivom montažerkom, neke dramatruške intervencije u sliku i ton, ali o čemu se tu radi ne bih znao ispričati. Uzaludno je pokušati prepričati sadržaj toga filma. Ako ga netko želi pogledati, mogu organizirati neku mini projekciju na laptopu. Minimalno se treba skupiti deset ljudi.
A kad je posrijedi roman, o tome ću pisati ne znam još kada.
Post je objavljen 24.12.2005. u 02:24 sati.