(Iz „Usnulih bogova“)
Poznato je da je Morag od Zmajske kože bila prisutna tokom Ragnaroka i vidjela je krv bogova razlivenu po svodu.Znala je da,kada jednom osvane novi svijet,sve staro će biti zaboravljeno i nove će kiše isprati krv Starih bogova.Tada je odlučila uzeti vrč i sakupiti što više krvi u njega.A ta je krv bila magična.Pero umočeno u nj stvorilo bi velikog barda i pisalo vječito u duhu mudrosti davnine.Izrezbareni brod bi postao pravi i odlebdio ondje gdje još žive odrazi Starih bogova.Krzno njezinog konja zauvijek je postalo crveno,a on bješe predak Konjokožaca,koji imahu dar vidovitosti.I tako je odjahala Morag ka Aer Ghardu da ondje pohrani svoj pehar,no nekoliko kapi palo je u malenu lokvu usred šume.U osvit novoga doba,u toj je šumi živio tesar Torsten.On je štovao stare bogove i danonoćno molio da ga povedu sa sobom.Tada je odlučio sačiniti malenu lađu od komada drveta,da bi ga ona podsjećala na drevna vremena.Šećući šumom,pronašao je komad drveta neobične crvene boje.Torsten nije znao da se taj komad nalazio u onoj lokvi u koju su upale kapljice krvi i da je drvo bilo čarobno.Ponio ga je kući i počeo rezbariti brodić.Kada ga je konačno načinio,stavio ga je na stol i zadovoljno promotrio.Zatim je tako spokojan legao u postelju.
„Laku noć,brodiću,uspomeno na moje bogove!“
Kada je ujutro ustao,brod je dosegao veličinu cijele njegove sobe,a pramac i krma probijali su mu zidove kolibe.Torsten je bio iznenađen.Tada začu glas koji kao da je dopirao iz broda.
„Torstene,bogovi su čuli za tvoju vjernost.Ukrcaj se i odvest ću te ondje gdje odrazi svih mrtvih bogova još uvijek žive!“
I tako je Torsten otplovio ka Aer Ghardu i nitko ga nikad više nije vidio niti čuo za njega.
U trenu kad zaspali su bogovi,zaspao je i čitav svijet koji ih je poznavao.Umirući Frey i Freya zamrznuli su vilin-rod u Vremenu,da bi ih održali na životu.Pod smrznutim prstima vilin-kralja i kraljice,zaspale su šume.Uzdahnule duboko i zaklopile oči,snivajući svijet kakav je nekoć bio,dok su vladali njihovi bogovi.Zato šume više ne pjevaju.Postale su nijeme i nepomućene u svojem snu,a mnoge ih je u snu zatekla i smrt.Šumski su duhovi izdahnuli sa svojim drvećem.Bila je to smrt bez patnje.Za šumama su usnula i polja,snivajući davne bitke i pjesme,nesvjesna da se nove bitke odigravaju na njima,da se nove pjesme pjevaju.A čuvari su oprezni,paze da se ne probude,jer u trenu kada bi polja i šume otvorili oči,shvatili bi da je umro njihov svijet,a od njihovih suza sav bi se život utopio.Zato je važno da ostanu u svom snoviđenju,svom mraku i ne vide da su ih bozi napustili.
O svemu tome je snio Lokaheinen,otac jezera koji je spavao u svojoj močvari,u Zemlji Melankolije.Kosa mu je bila srasla u korijenje,a cijelim je trupom bio obavijen rastenjem.Od njegove su pjesme plakali svi demoni i polubogovi i svojim suzama stvarali jezera.Hranila su ga i pojila bića Vilinsvijeta.Sanjajući,on je stvarao snove usnulim šumama,sigurne snove od kojih se neće probuditi.Kada je božica Fantazija uzela pod svoje okrilje dijete koje je pronašla ostavljeno na stijeni,Lokaheinen ju je podučavao drevnom umijeću uspavljivanja svjetova pjesmom.Da,svjetovi su mogli usnuti,a i bogovi.San je bio jedino utočište gdje su se mogli skriti od razornih sila koje su im prijetile.Dijete je uskoro postalo uspavljivačica bogova i svjetova.Šamani svih kultura,u svim svjetovima,znali su kad dolazi Uspavljivačica i pripremali su svoje bogove za počinak.Bila je to najveća zavjera u Svemiru,zavjera protiv najvećih Sila i najviših bogova koji se nikada nisu ukazali nižim bićima i nitko od njih ih nije štovao,već su za niža,smrtna bića zauvijek ostali bezimeni.
Post je objavljen 23.12.2005. u 18:25 sati.