Probudio sam se. Bio je neki kasniji sat. I svijet se baš bio probudio. Nenadano i odjednom. Baš kao i ja. Odšetao sam malo, a onda sjeo. Zažmirio, da još barem na kratko odem u zemlju snova. A otišao sam u prošlost. Sjetio sam se Cresa, tog toplog ljeta. I sumraka. I dodira. Mreškanja mora i zvuka valova dok udaraju o kamen u plićaku. I opet sam osjetio to poznato draškanje oko donjeg dijela leđa. Isto kao i tog sumraka na Cresu, posrao sam se kao stoka.
To je bilo danas ujutro. A jučer sam bio u kinu. Richard, Dragutin i ja smo odgledali Shopgirl. I najeli se kokica, koje su cinestarovci počeli davati u sve manjim i manjim pakiranjima, a za istu cijenu. No, to je priča za neke druge rasprave. Film je bio dobar. Kad sam vidio foršpan prvi put prije dva tjedna, očekivao sam romantičnu komediju, žanr kojeg volim kao majku. Nema do ljige. I dobio sam to, ali i više. Nije to samo komedija. Ima tu i drame. Ozbiljnih tema, dakle. Odite pogledati. Ili nemojte, svejedno. Nakon kina otišli smo u kraću vožnju. A onda parkirali auto pred poznatom zgradom McDonald'sa u Vrbanima. Pojeli smo nešto, popričali smo malo, zbili par šala, pa otišli.
Prekjučer je bio Richardov rođendan. Ali mi smo isti proslavili dan prije. U meksičkom restoranu. Richard, Ena Begović, Dragutin i ja. Ubili smo podosta hrane i to nas je ispunilo dobrotom. OK, barem mene je. A prekjučer sam bio u Mochvari. Koncert su imali Owie Pockshull i Seven That Spells. Bilo je dobro. Noć psihodelije. A povratak doma je bio avantura. Propješačili smo mnogo. A vani je bilo hladno kao u njedrima usidjelice. No, našli smo put do doma i sigurno stigli kućama.
Već tri dana pokušavam obaviti (prvotno sam napisao obabiti) božični šoping. Nikako da uspijem. Ili imam nešto dogovoreno, pa nemam vremena ili, kao jučer, nemam gdje zavezat bicikl, pa ne mogu ući u dučan i ponašati se kao normalan čovjek. Jer kad strepim nad sudbinom bicikla, nisam baš pri sebi. Ponašam se kao shizofreničar na dopustu. Razgovaram sa prodavačem, a svakih pet sekundi okrećem glavu prema biciklu i dalje govoreći prodavaču što mi treba ili zanima. Eto, lud sam. Ali danas zato idem ranije s posla i idem doma ostaviti bicikl i onda idem pješke do grada kupit taj jedan bijedni artikl koji je potreban da se kompletira familijski set poklona. Jer mi naime doma imamo igru da se svakog pita što hoće za Božić. Pa si onda taj i sam kupi ono što želi. Efekt iznenađenja je odavno nestao iz života moje familije. Ali tako barem nema razočaranja.
Idem ja tada. Svima sve dobro i neloše, jel. Pošto mi se vjerojatno neće dati pisati do iza Božića. Srklisarajsk!!!!
Krucijalni appendix
Gospodin Hybrid je naočit mladić. Sprema iznenađenje stoljeća. Odite do njegovog bloga i saznajte sve, te mu se podajte kao da se podajete meni. Iako se meni nitko ne podaje, ali zamislite kako bi to bilo da se podajete meni, pa se isto tako podajte i njemu.
Post je objavljen 23.12.2005. u 16:16 sati.