Uhvatilo me…
Ta ajmo reći vijest, mislim, nešto što sam saznala. Čak nisam ni saznala, to sam pretpostavljala, ali tako sam se nadala da nije istina. Ali je. Istina je, potvrdili su mi to.
I sada, ima ljudi koji kukaju „mene nitko ne voli“… A nisu u pravu. Ja sam ona koja je mislila da nju nitko ne voli (ah, pubertetlija……uskoro će i to proći, mislim, pubertet hoće, ovo drugo neće), ali to nisam govorila. Nisam ni trebala. Oni su mi sami rekli da me ne vole. Ne tim riječima, ali čitala sam između redova.
Ovaj post je dosta drukčiji od drugih. U drugima sam nekako vesela, čak ne vesela, nego optimistična, u nekim više, u nekim manje. Sada okrećem novu stranicu. Neću više. Želim reći, ne da neću više, nego ne mogu više.
Sama sam si kriva. Sama sam sebi znala reći da sam odvratna… Ovo sada djeluje umobolesno, ali svi imamo svoje mišljenje o sebi. No ono je ipak bilo kako-tako pozitivno, no sada više nije. Strah me.
Gledam druge ljude…ni sami ne znaju koliko su sretni. Najgore mi je kada netko meni blizak počne govoriti „ja ovo, ja ono“ u stilu da im je kosa grozna (ma mislim ko je još vidio voditi brigu oko kose, pa dajte ljudi prizemljite se, ne mora svaka vlas biti na svom mjestu… rasčupano je rockerski) ili da su obukli krive traperice (ma dajte, e pa to ne shvaćam)… Kakvi su to problemi, ma odjeća, izgled, ma nije to bitno…
Ali. Opet ta glupa riječ „ali“… užasno. Ja osobno ne brinem kako izgledam. Nije sada da hodam smrdljiva i masne kose po svijetu, ali ne volim stavljati pudere i raznorazne pomade po sebi, ne brinem previše u odabiru marki… Higijena je najvažnija, a potom šminke i takve gluposti…
A mene sude po izgledu, čak ne po onome kojem sam sama kriva... I to me užasno pogodilo. Možda ne shvatite što sam htjela reći ovom prethodnom rečenicom, ali nije važno...
Doživila sam slom… Jučer sam plakala. Nakon dugo, dugo vremena. I to ne samo onako suza, bezveze. Bila sam sama u stanu, pročitala sam neke poruke, upalila sam tu pjesmu i to je bilo dovoljno. Da, ja sam plakala. Ne kao dijete, da se nezna što je gore – zvuk plača ili lokva na podu. Skrhana sam bila. Tiho sam sjela pored radijatora i zamislila se. O njima. Nisam ni shvatila a već sam osjetila suze na licu. Rijetko plačem. Posljednji put, ma ni ne sjećam se... Previše mi se toga skupilo.
A zaista, za sve sam sama kriva. Kao malo dijete imala sam izbor, ali ne…ja sam bila svojeglava i to me stajala cijelog predstoječeg života. Ne govorite mi da sam si samo to umislila, nisam, vjerujte nisam. Ne govorite ni da će biti bolje, neće biti. Ne govorite ni da ću uspjeti sve riješiti, doduše uspjeti ću, ali biti će kasno…
Dovoljno sam štete napravila. Opet ću se rascmizdriti. Teško je sve to skupa. A ne mogu to podnijeti. Pila sam, bilo je bolje… Bila sam sama. Sada ne želim piti, nakon što se oporaviš, svi se problemi još teži vrate. Droge ne želim… Jedino što želim je vratiti vrijeme. Mnogo, mnogo mjeseci unatrag…
Možda uspijem… kizz…
Post je objavljen 22.12.2005. u 23:27 sati.