Da, stvarno je gotovo... još sutra ta neka božićna priredba i škola me neće vidjet do 16.1.2006. (da, da, 2006... tako mi čudno zvuči...) prošla sam s 4... s obzirom da me knjiga nije vidjela, a ni ja nju, zadovoljna sam. Ovih dana se nije dogodilo ništa loše, ništa posebno, sve je bilo kako treba, uobičajeno... promjene raspoloženja... Nisam se bedirala, jer kao i inače nemam razloga.. Ovo božićno raspoloženje me pustilo dva dana prije Božića, ah tko bi mene shvatio. Uopće ne znam o čemu da pišem, sretna sam -škola je gotova... osjećam se nekako čudno, kao da će mi nešto/netko falit... opet iz istog razloga: gotova je škola... Ali, bez obzira na sve, ja se cijelo vrijeme samo smješkam, ili kako mi frend cijelo vrijeme govori da nekako blistam (pogotovo kad vidim nekog -tako on kaže, ne znam ja =))) Uglavnom, danas sam razmišljala o nekim stvarima i jednostavno me ubilo u pojam slijedeće... ženska i njen bivši... on bi opet nešto, ona ga voli, ali već je previše puta zajebao... i tako on njoj nekakvu poruku tipa toga da se on sad bez nje može ubit... I šta je sad to u njoj trebalo probudit nekakav osjećaj sažaljenja ili šta???? Fakat ne kužim, da mladi mojih godina još uvijek upotrebljavaju te glupe finte... pa daj molim te, ubij se, hoćeš da ti napišem načine??? Naravno, samo bih ja tako reagirala, preburno, ali čekaj malo -nisam bezosjećajna, i znam šta znači biti ludo zaljubljena, nekog voljeti više nego sebe... kad ti se cijeli život vrti oko jedne osobe... ali svejedno ima drugih načina... šta ti vrijedi tvoja smrt? Ta osoba opet neće biti uz tebe, ta osoba ti svejedno neće biti u zagrljaju.. i šta si s time postigao... Meni je tek 16 godina... ja još ne znam ni šta je život, a kamoli smrt... mogu ja tu pisat šta god hoću, ali većina nas je prošla takva sranja, možda sam i ja davno bila takva iskompleksirana budala, to je dio odrastanja, dio škole koja se naziva: ŽIVOT... Shvatite da je jedna stvar to što svatko od nas može imat one dane kad su suze jedini prijatelj, kad samo želimo izbaciti sve te negativne osjećaje iz sebe, i kad mislimo da smo bili zadnji u redu kad se dijelila sreća (i ljubav...), a druga je stvar zbog toga si rezat žile i glumatat samo kako bi nas netko doživio! Stvarno bi svima bilo lakše kad bi shvatili da je u redu plakat ako plačemo zbog sebe, a ne zbog nečijeg sažaljenja, da je u redu voljet ako najprije volimo sebe, da je u redu živjeti ako smo u tom životu, među ostalima, važni mi sami. Sutra je novi dan... zašto je svima, pa i meni, tako teško prihvatiti činjenicu da već sutra možemo počet ispravljat greške, i da ono što je jučer bilo vrijedno suza sutra neće biti vrijedno ni sjećanja... ljubav je tako divan osjećaj, a šta mi iz njega radimo???? Sad sam ovo pročitala i ne mogu vjerovat da je to pisala zaljubljena osoba... da, i ja sam zaljubljena, i meni je u mislima samo on, jedina želja... neostvarena... ali dok živim -nadam se... dakle isplati se živjeti...
Uživajte, i bez samoubojstava, molim vas =)
Kizzzezzz
Post je objavljen 22.12.2005. u 20:42 sati.