Kad bi čovjek trebao opisati o čemu Bučimir piše u svom dnevniku, bio bi prisiljen sažeti to u sljedeće:
Bučimir se ujutro probudi, spremi za posao, biciklira do posla, radi, gablecuje, pedalira natrag doma, pere svoje tijelo, glanca raketu, nađe se s prijateljima Dragutinom, Richardom, bratićem Vođom, Tilom ili drugima, ovisno kako koji dan, ide van, počesto na koncert.
Konstantna pozadinska tema svih njegovih aktivnosti su sve vrste mesine u ogromnim količinama, kod Srbina ili Amerikanca (nacionalnost nije bitna) miješano, ovakvo, onakvo, on voli svakojako.
Ako ga nikad niste čitali, vjerojatno se pitate 'Pa dobro koji kua imam čitati o tome kako tamo neki Bučimir pere tijelo i jede gablec. To je sigurno još jedan od onih blogova 'jeo-sam-sendvič-bilo-je-lijepo-vrijeme'.'
Ne znam što da kažem, jer, tehnički gledano, to je 'jeo-sam-sendvič' blog. Jer, Bučimir svakako jede puno sendviča svaki dan, kao i ćevapa, pljeskavica i ostaloga. Ali kad Bučimir piše što je jeo kod Srbina, to je zanimljivije nego kad netko drugi opisuje kako je u Parizu ručevao u... u... najfinijem pariškom restaču (kaj ja znam koji su restači in u Parizu!). To je zato što knez ima gotovo jedinstven dar učiniti jednostavne životne stvari štivom koje se čita glatko ko maslac. Njegova iskrenost osvaja srca, a čitatelj ostvaruje snažnu vezu s Bučimirom, čak do te mjere da mu se čini kao da osobno sjedi s njim i trpa mesinu.