MOJA NAJDRAŽA KNJIGA JE LOVAC U ŽITU... EVO NEŠTO O TOME...Autor dotične knjige jest Jerome David Salinger, a ove godine navršava se pedeset godina od njezine prvotne publikacije. Knjiga je, naravno, najslavnije Salingerovo djelo: kratki roman Lovac u žitu.
No, ni Salinger nije daleko. Rođen je na praznik, na Novu godinu, prvog januara 1919. godine u New Yorku. Završio je srednju školu i studirao na tri koledža, ali nikad nije diplomirao. Učestvovao je u Drugom svjetskom ratu. Poslije rata vratio se u New York i započeo književnu karijeru. Ipak, već nekoliko godina kasnije, iz velegradske vreve bježi in the country, nastanjuje se u usamljenoj vili opasanoj visokim zidovima. Potpuno se povukao iz javnosti odbijajući novinarske nasrtaje, pozive za intervjue te ponude za scenske i filmske adaptacije njegovih djela. (Na ponudu Elije Kazana da snimi film po Lovcu u žitu, odgovorio je balzakovski: "To se Holdenu ne bi svidjelo.")
Ovakva tajnovitost izaziva, naravno, još veću medijsku pažnju. Samo u protekle dvije-tri godine veliku su pažnju izazvale knjige o Salingeru koje je napisala jedna od njegovih ljubavi te njegova kćerka.
Inače, Salingerov literarni opus je obimom mali. Samo jedno njegovo djelo uobičava se nazivati romanom (Lovac u žitu), ostatak su priče te nešto duže proze koje su preduge da bi se smatrale pričama (short stories), a opet prekratke da bi bile romani. To je onaj oblik koji se u anglosaksonskoj tradiciji naziva novella (što ne treba miješati sa onim što južnoslavenska teorija zove novelom), a u ruskoj povest, oblik koji bi se naški možda ponajbolje opisao kao pripovijest. Uostalom, te su teorijske podjele izrazito nezahvalne i ne treba im se posvećivati previše pažnje.
Ovdje je važnije napomenuti da sva Salingerova djela (a osim Lovca u žitu treba neizostavno spomenuti Franny i Zooey, Podignite visoko krovnu gredu, tesari te Seymour: Uvod) za junake imaju djecu i osjetljive, mlade neurotičare koje surovi svijet zbunjuje i koji se u njemu ne snalaze, senzibilna i ekscentrična bića željna ljubavi i razumijevanja. Salinger je zato u Americi kultni pisac gimnazijalaca i mladih studenata, adolescenata željnih prosvjetljenja. On je literarni heroj one američke populacije čija se ex-SFRJ sabraća pale na Hermanna Hessea. No, za razliku od Hessea i njegovog obimom ogromnog opusa sa nekoliko vrhunaca, Salingerov je vrhunac neupitan: Lovac u žitu.
A roman je, ustvari, priča o šesnaestogodišnjem Holdenu Caulfieldu, dječaku koji je zbog slabih ocjena izbačen iz internata. Pisan je u prvom licu. Holden, naime, leži u sanatoriju i priča svoje uspomene starijem bratu. Uspomene se uglavnom sastoje od nekoliko dana provedenih u New Yorku nakon napuštanja internata. Iako u New Yorku žive njegovi roditelji i mlađa desetogodišnja sestra, Holden odlazi u hotel. U narednih nekoliko dana upoznat će dvije opatice, prostitutku i njezinog makroa, posjetit će svog bivšeg profesora, od koga će pobjeći zbog sumnje da je ovaj homoseksualac. Naposljetku, jedne će noći tajno otići do kuće da vidi sestru, jedino biće s kojim se do kraja razumije. Sestra je mlađa Holdenova verzija, ekscentrično i beskrajno dobro biće. Zove se Phoebe i u svojoj adultnoj fazi vjerovatno bi bila dosta slična onoj svojoj imenjakinji, heroini serije Prijatelji koju glumi Lisa Kudrow.
Razgovor Holdena i Phoebe ključni je dio romana, dio u kojem se objašnjava i naslov. U suštini, ključni je Holdenov problem to što ne želi odrasti. Phoebe to sluti pa ga pita šta želi biti, želi li biti učenjak ili možda pravnik. Holdena konvencionalna karijera ne interesira. On kaže: "… stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini … nikog odraslog, mislim … osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Šta mi je dužnost, treba da ulovim svakoga tko se zaleti prema provaliji … hoću da kažem, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja treba da iskrsnem odnekud i da ga ulovim. To je sve što bi trebalo da radim čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti. Znam da je ludo."
Holden će na kraju zbog Phoebe odustati od svog bijega na zapad i vratiti se porodici. Ona će ispasti njegov lovac u žitu. Ipak, Holden nije Don Kihot, on nije ozdravio i na kraju romana ostaje visiti pitanje je li on uopće sposoban za prilagodbu, za takozvani normalan život.
Knjiga je, inače, pisana iz Holdenove dječačke vizure, u jednom mladalačkom idiomu punom slanga, no također implicitno ovaj dječački pogled predstavlja ono poznato oneobičavanje, promjenu uobičajene tOčke gledišta, i jest dobar način da se izbjegene automatizam percepcije...
Post je objavljen 21.12.2005. u 22:07 sati.