Približava se kraj godine, pa je tako vrijeme za rekapitulaciju i osvrt na sve ono pozitivno i negativno što je obilježilo hrvatsku glazbenu scenu tokom godine. Sam finiš tekuće godine obilježila su dva glazbena događaja koja su prošla toliko nezapaženo da je dovedeno u pitanje i smisao njihovog održavanja-Zadarfest i Porin. Ove su manifestacije sublimirale sav sjaj i bijedu koju nam je glazbena scena donosila kroz godinu, a pogotovo se to odnosi na «Zadarfest», koji se od nekadašnjeg festivala hitova pretvorio u poligon za bivše instant zvijezde Story supernove i Hrvatskog idola. Interesantno je da su svi u vrijeme festivala u jednom kolektivnom duhu olimpizma, jer u svojim izjavama prije nastupa naglašavaju kako su tu čisto zbog promocije albuma, a da ih festivalske nagrade ne zanimaju previše. Djelomično je to i zbog toga jer su na dosadašnjim festivalima glavne nagrade bile dijeljene po ustaljenom obrascu, tj. one publike i žirija su odlazile ili lokalnim grdelinima ili nekome tko je imao šlager sa lakopamtljivim refrenom. Tako je bilo i ove godine, pobijedio je dinamični duo, Marina Tomašević i Vinko Coce, sa skladbom «Plovila morem mala barka». Recept za hit- pjesmu je jednostavan: treba nadrobiti u pjesmu što više dalmatinskih riječi i izraza (pjaca, kaleta, lanterna, tvrda stina, nevera ča se sprema itd.), na sve to nakalemiti neki sto puta opjevani stih tipa većspomenuti «mala barka, ljubav žarka» i sve to nakraju začiniti logističkom pratnjom neke klape, radi većeg paradnog učinka. Marina je Tomašević, na konferenciji za novinare poslije pobjede, k tome još iskoristila prigodu da se obruši na narodnjake, koji ugrožavaju njih, navodno, prave umjetnike, što je izjava od koje je vjerojatno i onaj Dalmatinac iz njenih pjesama počeo tući «glavon o tvrdu stinu». U najmanju ruku ispada da je njoj stihove «mala barka, ljubav žarka» osobno prišapnuo u snu sam Šekspir. Mene je osobno podsjetila na lopova koji bježi s pljenom iz banke i viče «držite lopova!». Za davanje ovakvih izjava su joj vjerojatno dali krila i glazbeni kritičari, čije su oštrice vječno uperene protiv narodnjaka i Huljića, iako se oni malo i nikako pojavljuju u medijima. Tim se kvazipromicateljima urbane glazbe diže kosa na glavi i na samu pomisao o folk-glazbi, jer nas to opasno vraća na Balkan od čijeg se stiska želimo otrgnuti, iako je za glazbeni ukus većine mala primjesa folka poželjna. Pa pobjednice prošle tri Eurovizije su bile folk pjesme (Sertab Erener sa Everyway that I can, Ruslana sa Wild dance i Helena Paparizou sa My number one) što govori dovoljno o tezi iz prošle rečenice o ukusu većine, jer su ove pjesme izabrane televotingom, a u takvom sistemu glasovanja teško da je Huljić mogao imati umiješane svoje prste. Kako je kritika uprla baš protiv narodnjaka i vjerojatno neće imati mira sve dok ih ne istrijebe(koji se, usput, slušaju u klubovima po sistemu ko voli nek izvoli), tako se u zrakopraznom prostoru pojavila jedna nova vrsta šunda, kojem se još nije našao prikladan naziv, a koja nas stalno terorizira sa radio-valova. Takvim je pjesmama obilovao «Zadarfest», a krasi ih pretjerivanje sa dalmatinskim izrazima koji donekle kamufliraju plitkoću tekstova uz obveznu klapsku kulisu. Idejni začetnik tog novog vala je Tedi Spalato, a kasnije se pojavila sva sila pjevača koja su počela bjesomučno iskorištavati taj stil i tako razvodnila dalmatinski šlager.
Netom poslije «Zadarfesta» održan je i «Porin 2005», koji je prošao sa sličnim medijskim tretmanon. Valjda su i čelne glave TV-kuća konačno uvidjele da je jedna tako blazirana predstava, u biti kopija američkog Grammy-a, izlizana forma koja se svodi na zahvaljivanje ovomu i onomu od strane nagrađenih izvođača. Kao takva je preglomazna za kompletan prijenos, a sve interesantno se može zbiti u petominutni prilog u nekoj emisiji tipa «Shpitza» ili «Red carpet», gdje će Neven Ciganović ili Nenad Korkut komentirati styling jetsetera. Sam izbor je bio realan, jer su glavne nagrade ponijeli izvođači koji su se istaknuli kantautorskim uracima, što je bilo i za očekivati, jer se većina ostalih izvođača, u nedostatku ideja, uglavnom posvetila obradama već obrađivanih pjesama. Uspjeh su pogotovo zaslužili TBF i Edo Maajka, jer su na jedan realan način progovorili o situaciji mladih ljudi u državi. Tako je po njima prosječan mladi Hrvat kladioničar-pušioničar koji u lokalnoj birtiji uz «Sportske novosti» prati rezultate na teletextu, a ne uspješni manager u nekoj korporaciji, kakvu nam ulickanu sliku žele servirati mediji. Prosječan se apatični Hrvat vrlo lako može naći u njihovim pjesmama, tako da njihova popularnost nimalo ne čudi.
Kako se zahuktava predblagdansko raspoloženje i naše su zvijezde okupirane koncertima i obrađivanjem božićnih pjesama, tako da će tek poslije Nove godine hrvatsko slušateljstvo dobiti priliku da čuje nove glazbene kreacije, za koje se svi nadamo da će biti bolje od ovogodišnjih.
Post je objavljen 21.12.2005. u 19:30 sati.