Sad tek kužim da nisam pisala od petka popodne pa ću sad nešto natrekeljati.
Hmm,ubiti nemam vam šta pametnog ni za napisati.
Ukratko,u petak bila na cugi sa frendovima,nikakvih ekstremnih događanja.Petak je prošao laganini.
Subota,e tad sam bila vani sa svoje tri koke.Ma sve super krenulo,cugali kod frendice tj.urban princess,i nacugale se.Otišle van,još malo cugale u parkiću.Otišle do "Labirinta".Prvih sat i pol super zajebancija.Dečki uletavaju ali smo mi ostale samo na nekoj zajebanciji jel nijedna od nas (valjda) nije bila raspoložena za nešto više,a ove dvije imaju i dečkiće.
I tada je mene počelo nešto pucat.A da nije votka,naravno.Neko čudno raspoloženje.Ove tri super,skaču,pjevaju...a ja se ne mogu pomaknut.Jedva da stavim neki smješak na facu kad me ove moje pogledaju.A da ne pričam o nekom plesu.Ko' ukopana,Više stvarno nisam mogla tako stajat...a trudilla sam se stvarno...i odlučila sam se sjest.Valjda sam prosjedila sat vremena u nekoj fotelji.Klub se napunio sa ekipom,a što je više ljudi ulazilo meni je postajalo sve gore.Doslovno sam osjećala kako me nešto guši.Prostor mi je postao premali.Počela sam se tresti i to jako.Trudila sam se da moje cure to ne primjete jel im nisam htjela upropastit izlazak (premda si ne mogu pomoć i mislim da na trenutke i jesam).Dobrih 15-ak minuta sam se borila da ne počnem plakat.Strašno,a inače baš i ne plačem.
Onda mi se i Ksenija pridružila u mom vegetiranju jel ju je počela bolit glava.Gledali smo tako ljude,malo,ali samo malo smo se smijale onim čudacima što misle da su jako,super kul.
I onda su cure odlučile da je dosta i digle me iz te fotelje.Još je dobro došlo i to što mi se je javio Branko i rekao da će se zaletit do nas.Došao je sa još jednim frendom i onda mi je bilo fakat super.Svi smo se zezali,plesali...i sve što ide uz to.
Na kraju smo dočekali fajrunt i zadnji izašli iz kluba.A kad se sve uzme u obzir bio je to dobar izlazak.
Tako sam provela subotu,nedjelju sam vegetirala i oporavljala se od alkohola.
A danas je već srijeda.Proletila mi polovica tjedna a nisam se ni snašla.Sve čekam da nazovu ovi za posao ali ništa od toga.Pa starom malo brljavim po nekim bedastoćama,odem do ZAP-a i tako.
U gradu neopisive gužve,svi nešto kupuju a nitko kao nema novaca.Pa šta onda kupujete toliko?A svi furaju po osam vrečica u rukama i to sve neke fensi stvarčice.Da,i ja si to sve volim priuštit ali onda ne kukam kako nemam,ili neću kupit,ili ću šutit.Jel ako još koga čujem kako nema novaca,sve je skupo a treba mu to,to i to i onda ode do nekog centra i ostvi 1500 kn samo na neku hranu pogodit ću ga sa nečim u glavu.A to je samo hrana.Još sam malo i rekla.A gdje su druge stvari.Ali doći će i kartice na naplatu.Šta će onda?Trošimo novac koji i ne posjedujemo.To je postalo strašno.Svi bi još,još,još.Gdje je tu granica?
A kako onda da se i ufuram u ovo neko blagdansko raspoloženje,kad je smisao svega toga postao marketing i razmetanje?!
Inače nisam osoba koja puno drži do toga,nisam vjernica,ateist sam,ali radi mame uvijek se je slavilo,kitilo bor i sve što ide uz to.I kako je većina prijatelja vjernika i kako sam rođena tu gdje se slavi Božić to mi je normalno.Istina je da ne vjerujem u Boga,ali volim Božić.Jel smatram da je to vrijeme iskazivanja ljubavi (premda bi se to trebalo raditi tijekom cijele godine),darivanja najmilijih,druženja sa jako dobrim prijateljima,biti sa obitelji oko bora i šalicom vruće čokolade.Barem na taj dan zaboravimo sve one loše stvari i postanemo bolji ljudi i posvetimo se malo više našim voljenima.To je meni bit Božića,zato ga slavim i volim.
Veselim se onim dobrim filmićima koje svi tako volimo a odgledali smo ih već sto puta,lijepim božićnim pjesmicama...
Još samo izabrat koji lijepi darak za moje najdraže i sve će biti lijepo.
Upravo sam završila sa čitanjem "Zahira",Paula Coelha.Naišla sam na jedan ulomak koji me je natjerao na razmišljanje a ide ovako:
"Nitko si ne bi smio postaviti to pitanje:zašto sam nesretan?To pitanje donosi virus što razara.Ako postavimo to pitanje,poželjet ćemo doznati što nas usrećuje.Ako se ono što nas usrećuje razlikuje od onoga što imamo,ili ćemo se napokon promijeniti ili ćemo postati još nesretnijima."
I sad ja vas pitam;da li ste vi sretni?Ili svi mi samo mislimo da smo sretni,pretvaramo se,pokazujemo drugo lice a u dubini duše zapravo osjećamo neku prazninu?Govorim sad za sebe.Imam dosta toga u životu.Naravno ne sve,jel nitko ne može imati sve.Ali imam dobre roditelje.Pružili su mi ugodan život,udovoljavali mojim hirovima,što većim što manjim.Nikad nisam bila gladna,sama,uvijek sam mogla računati na njih.
Tu su i moji neprocijenjivi prijatelji bez kojih bi bila izgubljena u životu.
Naravno da je tu i moj mlađi buraz,koji je uvijek sa mnom,voli me,istina da se svađamo,ali samo onako bratski,stvarno mi puno znači u životu i ne znam kako bih bez njega.
Želim spomenut i baku i dedu koje volim više od ikoga.Pogotovo baku koja se je oduvijek brinula za mene,pa još i danas premda imam 20 godina.Hvala im za sve.
Puno je stvari koje mi uljepšavaju život i čine me sretnom.Od sitnica,ljetovanja na moru svakog ljeta,izlazaka,glazbe...
Ali zašto onda s vremenom imam neki osjećaj da nešto fali.Mlada sam,još se nisam zaljubila.Ali tek mi je 20.Možda je to.
Iako mislim da sam sretna(možda privilegirana?),nešto nedostaje!
Ali ipak zahvalna sam na svom životu,pokušat ću poboljšat neke stvari u novoj godini,učinit i sebe i moje voljene sretnijima.
A vi,ako mislite da niste sretni,potrudite se,ima vremena,budite dobra osoba i svi ćete dobiti zasluženu sreću.
Hvala vama koji me čitate.
PUSA
DODATAK 16:00
Upravo su me zvali za onaj posao,a gore u postu sam spomenula da valjda ništa od toga.Sutra u 10:00.Ajme sad mi je muka.Kako li će to završiti?Držite mi fige.
Post je objavljen 21.12.2005. u 15:39 sati.